Taj pogled si već negdje vidio. Zašto se ne možeš sjetiti gdje? Sjediš i razmišljaš o starcu. Da te ona žena nije podsjetila na njega i zaboravio bi da postoji. Nije ti jasno kako se samo pojavila i nestala. Pitaš se da li si uopće živ, da li postojiš, da gdje se ti nalaziš, zar ne bi tu trebalo biti ljudi? Zašto ih ne vidim? Gdje je smisao ovoga? Osjećaš da nisi sam, ali sve oko tebe govori sa jesi… Gledaš sliku i nije ti i dalje jasno kako si mogao toliko pogriješiti… Toliko ti je žao da želiš sve poduzeti da popraviš, a ne znaš kako… Po prvi put ti sam svjesno gaziš preko svog ponosa i misliš bi ti mogao stvarno pomoći onaj starac, iako ti i dalje odbojna ideja o tome da onakav starac može nešto učiniti. Niti ne primjećuješ da starac stoji podalje od tebe i da ti se počinje približavati onog trenutka kad si u glavi stvorio odluku da bi mu mogao pružiti šansu… „Bi li ti mogao pomoći? Možeš li mi malo pokloniti povjerenje?“ – pitao te starac dok si stajao u šoku. „Kako…? Nema veze… Bi li mi pomogao pomoći da popravim sliku, pogotovo onaj dio gdje narušavam onu lijepu sliku?“ – pitaš. Starac te promatra, gleda te u oči kao da u njima želi otkriti da li si to iskreno rekao. Počinje te boliti ova tišina, nestrpljiv si, ali nešto ti ne dopušta da se izvičeš na njega, jer nešto se promjenilo, osjećaš to…
Konačno starac progovara: „Znaš da te ja mogu samo usmjeriti?“ „Znam.“ – odgovaraš. Opet te promatra, zar ti nešto piše u očima. Stojite u tišini i osluškivate jedno drugoga. Pitaš se što prolazi glavom… „U redu, potrudit ću se da ti pomognem!“ – prekine te u razmišljanju. Osjećaš da osjeća da si još nepovjerljiv, ali primjećuješ da su mu oči dobrohotne iako ima tuge. Pitaš: „Što mi je činiti?“ „Baci svoj kist! Ne treba ti!“ – šokira te starac.
„Ali čime ću onda crtati?“
„Kist ti ne treba! Obaci ga!“
„Ali čime ću vući poteze onda?“
„Obaci i vidjet ćeš!“
Iako si šokiran obacuješ, pa ipak je on navodno umjetnik. Pa ne može još više upropastiti sliku.
„U redu, evo što sada?“
„Odaberi nove boje! Prvo ćemo ovaj dio popraviti!“
„Ali to nije ono što ja hoću, ja bi da popravimo prvo ovaj dio koji uništava ovu drugu sliku!“
„Zašto si toliko nepovjerljiv? Zašto hoćeš biti bolji od mene?
„Oprosti, ali samo bih …“
„Da znam ja da ti se žuri, ali ako hoćeš nešto popraviti onda kreni od početka, a ne od sredine ili kraja. Moraš svoje temelje promjeniti. Ništa se neće popraviti ako ne promjeniš ovu svoju životnu crtu. Kad nju popravimo moći ćemo ostalo promjeniti. Bit će lakše.“
Gledaš i razmišljaš. Pa i ima pravo ne mogu popravljati uokolo, a ovo ostaviti na nagrđuje. Ma, ali to je jako teško promjeniti i sigurno mukotrpno, zar ga ipak ne bi mogao zamoliti da bar ovaj dio popravimo najprije…
„Moraš prvo to popraviti jer ti djelovi utječu na druge. Evo pogledaj! Vidiš li kako se ovo izljeva i čini crtu iz koje si kasnije vukao poteze? Kako bi to popravio? Zar bi samo prebojao?“
„Pa vidim, da imaš pravo, ali kako drugačije nego da prebojam?“
„To tako ne ide. Moraš to promjeniti, samo promjeniti!“
„Zar si ti poludio? Kako možeš nešto promjeniti što je već učinjeno? Ne znam o čemu ti tu govoriš! Šteta je učinjena i sada treba ispraviti. Mjenjati!“ – stvarno si ljut – „Kakav si ti to umjetnik? Kako bi to promjenio?“
„Zašto mi ne možeš bar malo povjernja pokloniti? Zašto ne možeš sebi pokloniti povjerenje? Kako? Jednostavno promjeni. Zar ne želiš to? Može se na puno načina to promjeniti. Možeš boju, pokušaj promjeniti oštrinu poteza… Možeš ti puno toga, ali ne želiš uložiti napor u to! Želiš da ti sve ide lako, da ti to netko drugi to uradi! Uostalom zašto misliš da je ovo sve obično?“ – starac se isto ražestio.

Ne možeš vjerovati ušima, on ti nudi nešto svakidašnje, a ti to uporno odbijaš. Njemu je stalo do tebe. Pa on i plače, suze mu kaplju niz lice. Shvaćaš da si ga povrijedio. Kako li ti je sada samo krivo. Nešto u grudima te boli. Osječaš da on nije običan starac, ali zašto se onda ponašaš kao da je nitko i ništa? Samo zato jer nema hrpu ljudi oko sebe? Kako sam bijedan, po čemu ti to ljude ocjenjuješ, kako bi onda sebe trebao? Ta nemaš nikoga uza sebe, osim starca! Nemaš nikoga licemjernog uz sebe, a kamoli nekog iskrenog? Shvaćaš da si bijeda, ništa, ma gore si od toga… Ništavilo od ništavila! Ne možeš vjerovati da bi itko išta htio s tobom.
„Dođi, imamo puno posla!“ – iznenađeno gledaš kako ti se taj starac obraća.
„Ma pusti me! Nisam dostojan niti jednog bića!“ – odvraćaš.
„Možda, ali ja sam tu. Nemam namjeru te sada napustiti.“ – primjećuš suzu u njegovu oku dok ti se obraća. Zar je moguće da bi netko obratio pozornost na tebe? Da li se to on upravo pomladio, ma sigurno ti se to samo učinilo.
„Zašto?“
„Jer si Očevo stvorenje!“

Gledaš ga u oči, nešto se u tebi događa, kao da se budiš… Oči su mu tako milostive, pune ljubavi, pune neke vjere, neke nade, osječaš da ga stvarno zanimaš, da nisi sam…
„Kaži što mi je činiti! Molim Te!“
„Samo mi pokloni povjerenje i ja ću te voditi! Počnimo ovdje, pokušaj s bojom koja je na podu i povuci potez s prstom.“
Samo si podigao obrvu na to, ali si ga ipak poslušao i gle, doista izgleda bolje.
Slušao si svaki njegov savjet i stalno se nešto mjenjalo. Makar si neke stvari poslušao preko volje ili si ipak pokušao po svome, ali ovaj put ste bili povezani i osjećao si da si ga razočarao kad si pokušavao ići okolnim putem. Taj osjećaj ti se nije sviđao. Znaš da mu mnogo duguješ. Odjednom postaješ svjestan da nisi sam, da su i drugi oko tebe. Nevjerojatno. Ne vidiš ih, ali znaš da su tu. Razgovaraš sa starcem i on te ne daje odgovore nego ti ukazuje na njih. Tjera te da sam shvatiš mnogo toga. Čudnog li starca. Ali i on ti se čini sve mlađim i sve manje ga primjećuješ pokraj sebe, a sve ga više osjećaš u sebi, u svom srcu… Kao da ste jedno. Slika oko tebe se izoštrava. Vidiš i onu ženu koja te uputila na starca, ona je vlasnica slike koju si uništio. Gleda te sa smješkom. Nije ti jasno zašto, ali ti je drago.
„Pogledaj sliku iz malo veće udaljenosti!“ – obratio ti se starac. Ti ga poslušaš i …
„Ne mogu vjerovati! Zar samo to doista učinili? Popravili smo! Da vide se neke sitnice, ali … Popravili smo!!!!“ – vičeš od zadovoljsta i pucaš od sreće. Osjećaš se ispunjenim. Gledaš gdje je starac. Želiš mu se zahvaliti, ali gle ispred tebe stoji muškarac.
„Oprostite, a gdje je stari umjetnik!“
„Pa to sam ja!“
„Kako…? Pa ti si star i nemoćan?! Oprostite ne razumijem!“ – obraćaš se neznancu.
„Ti si me samo zamišljao kao starca koji ništa ne može, ali tvoje ti je povjerenje otvorilo oči i sada vidiš sve jasnom, ali to nije kraj! Vrijeme je da kreneš dalje!“
„Dalje? Kamo dalje?“
„Tvoj život je završio.“
„Kako, pa ne znam ni da li sam živio, pa cijelo vijeme sam ovdje!“
„Da, jedan dio je bio tu, ali pogledaj bolje. Vidi svoju sliku. Što vidiš?“
Gledaš i u prvi mah ne razumiješ dok …
„Gospodine, vidim čovjeka. Ajme koje je on pogreške učinio i nepravde. Sve je radio samo da bi lagodano živio i sve mu se vratilo. Srušilo mu se kao kula od karata.“
„Što još vidiš?“
„Njegovu nevolju! Napušten je od svih. Povrijedio je one koje najviše voli. I dalje ih vrijeđa svojim načinom života. Pogledaj, pogledaj ona mu pomaže. Kako je dobra. Podiže ga. Zaljubio se!“ – dopustio si da se nasmješiš. „Ali, ako nju želi morat će se promjeniti. Teško mu je! Zar mu nitko ne može pomoći?“
„Kako da ne. Treba imati samo povjerenja.“
„Da… Vidi razgovara s čovjekom… Nevoljko sluša njegove savjete. Hah, vidi sada postali su si dobri. I ne samo to, pa taj čovjek ima ponovo prijatelje. Život mu je krenuo na bolje… Imam osjećaj da je svakim danom sve ispunjeniji… Je li se doista popravio? Je! A tko je taj čovjek?“
„Zar ne znaš odgovor?“
Gledaš u neznanca i primjećuješ oči… Ljubav, vjera, nada, milost … On je doista onaj starac, on je ona prijatelj, a ako je on onaj prijatelj, onda onaj čovjek ….
„Da, moj prijatelju, moj brate! To si ti! Jesi li živio?“
Plačeš, sada na kraju, tek sada si spoznao…
„Gospodine moj! Koliko sam ti samo patnji priuštio! Nisam bio dostojan da mi Ti pomogneš! Toliko sam te puta razočarao, toliko si boli zbog mene proživo, a ja sam te odbijao… Nisam zaslužio ništa od Tebe!“
„Pogledaj me u oči, ti si moj brat, prijatelj! Dođi, ustani! Idemo, Otac te čeka!“
„Otac?“
„Dođi, ne boj se!“
„Vodi me. Vodi me kao što si i do sada.“


Ova me slika uvijek iznova fascinira ...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.