domijeve nacije

mjuza, vjera, lova...

nakon kaj sam na jednom blogu pročito neke objektivne stvari o tzv. sotonizmu, par puta sam se dobro nasmijo, al sam se i sjetio kolko puta su me proglašavali "simpatizerom tamne strane" jer služam tu neku žešću muziku. kažu da je taj sotonizam proizašao iz puke ljubavi prema hedonizmu i zemaljskim užicima, a tek kasnije su se počele provodit i crne mise. "za potrebe crne mise potrebno je nabaviti obezglavljenu mačku, krzno od jarca, djevicu, krv ubojice vlastitih roditelja (?!), dok novopridošli član mora donesti smjesu koja se dobije (pazite sad ovo) prokuhavanjem mrtvog djeteta u soku od limete (!?)". onda sam dalje pročitao da su jedna od njihovih pravila i "ne čini ništa nažao djeci", te "ne čini ništa nažao životinjama"... mislim da prokuhavanje djeteta i obezglavljivanje mačke za potrebe crne mise ipak ruši sva ta pravila...

s druge strane kažu ovako... Lucifer je nekoć bio desna ruka Bogu, njegov najbolji i najvjerniji anđeo. Bog ga je uvijek hvalio, i normalno da je ovaj majstor poželio "veći dio kolača" i počeo je sebi priskrbljivat neke zasluge. s tim je malo pretjero, razočarao Boga i ovaj ga je protjerao iz Raja. Budući da je u Raju Lucifer bio anđeo zadužen za glazbu, kaže se da "se srušio u Pakao u svoj buci svojih instrumenata". Tako je nastao heavy metal....

i onda ja okrenem glavom po svojoj sobi i oči mi zapnu na mojoj povećoj kolekciji. Tam negdje u prvom srednje, kad još nisam ni imo CD player (jebiga, takva su bila vremena) sestra Lina mi je sa svojeg apsolventskog dofurala CD od Pearl Jama. to je bio moj prvi CD... od onda se nikad nisam usudio brojat sve te CDove i proračunavat kolko sam love na njih zdrobio. Tu ima svega, metala, granđa, alternative, stoner rocka, novog metala, par čagica mjuze, malo našeg hip hopa, pa poneka ljiga, pa još malo metala itd... ovak kad gledam ovu sliku procjenjujem nekih 15 do 20000 kn... ima nekaj i sprženih, al sam jedan od onih kaj si fakat voli kupit orginalan CD makar košta sramotno prevelikih 130kn.

rečenicu tipa "pa kak možeš kupovat orginale?! kupiš prazan CD za kunu i spržiš si ga.." sam čuo miljardu puta... već mi se brutalno sere od takvih izjava, al nemam neki pametni protuargument. samo se mogu oslonit na činjenice tipa da ni zvuk nije isti (makar to normalno uho nemre razlikovat), da nakon nekog broja slušanja počne preskakat il skroz crkne (jer ipak prženi CDovi imaju rok trajanja, kolko god mi to ne htjeli priznat), te najvažnija da si neke stvari nemam od koga spržit jer ih nerijetko moram naručivat iz SADa. o mp3-evima neću ni govorit.... zbilja...

ipak, najglavniji razlog je da mi je gušt kupit orginal i imat ga doma, prelistat knjižicu s riječima, ne skidat omote s neta i ne printat popis stvari, i imat normalnu kutiju a ne ove slim pizdarije koje strgam čim se sprdim....
kad se još sjetim kolko se love trošilo na vlastito sviranje, odlaženje na koncerte u Beč i cuganje uz "najdražu pjesmu", tek onda vidim koja je mjuza lopovčina... ipak, super mi je mjuza i to si nemrem objasnit, al mi je drago zbog toga... a sad, jesam li ja sotonist zbog mjuze koju slušam, nek si svatko procijeni kak hoće. Bozanić prvi!