domijeve nacije

kakanje, iskrcavanje, sranje, stiskanje, number two itd...

nekoć su bila jako dobra vremena. sa svojom guzicom bio sam si totalno dobar prijatelj. išli smo zajedno van, sjedili smo na istom stolcu, daske od školjki pažljivo su se birale i nisu smjele bit hladne... zajedno smo se smijali, išli u kino, šetali po maksimiru, žicali tetu u importaneu da nas pusti u onaj predivni wc bez plaćanja, veselo ulazili u mcdonaldsov restoran (da, to mi je fino! i zaboli me!) nauživat se u njihovom sterilnom wc-u (đubrad je na wc stavila nekaj di moraš upisat šifru s računa ak se hoćeš tam olakšat!!!).... al kaj je najvažnije, njezine radnje mogle su se odgodit za bilo koji period vremena kako bi se našao pogodan trenutak i pogodno mjesto za obavljanje "posla"....

i onda su se negdje 2005. stvari promijenile. drastično promijenile... drugi kontinent je sve zeznuo. hrana je bila "tjerajuća", pekla je u oba smjera. wc-i su bili ćućavci (jel tu ide meko ć il tvrdo č?), nerijetko su se zapišale cijele bokserice, ulazilo se u najprljavija mjesta i ulazilo se ODMAH ili SAD... i onda smo se posvađali. više skoro ni ne razgovaramo, non-stop samo šuti i mršti se. mislio sam, kad se vratim doma, sve će se vratit na staro, al mislim da je načinjena nepopravljiva šteta.... sjedilo se po hladnim tribinama, na mokroj travi, sramotilo ju se kad se više popilo....
sad se češće ide na number two nego na number one (djelomice i zato kaj number two nikad ne ide sam), više se ne bira trenutak kad se "mora ić" već se znojnim pogledom ala pervan traži najbliže donekle prihvatljivo mjesto za iskrcavanje tereta... ne biraju se ni sredstvo ni mjesta...

zadnje vrijeme sam jaaaaako tužan zbog toga i sa čežnjom se sjećam trenutaka kad su Odžaklajza i do nedavno dugokosi Marko morali trčat s plaže natrag u apartman jer ih je tog trenutka stislo (pa riješi to u more!)... a sad mi se smijeh osvećuje i činim iste pogreške.

čekam dan kada ću opet nakon stiskavca moć reć "ma budem kasnije...."