domijeve nacije

put u osijek i opis "ovakvih" i "onakvih" navijača (strpljenja! i pročitaj ovo! bit će ti jasnije)

DIO 1: činjenice
kad sam se pred par dana vraćo s mora zvonio mi je mobitel i, makar murjaci to ne vole, javio sam se jureći po autoputu. "Domi, imamo lijepo iznenađenje kad se vratiš..." zagolicali su mi maštu i kad sam stigo tutnilu su mi u ruku pivu i rekli da u subotu idemo u Osijek. normalno da je termin odredila tekma Osijek-Dinamo, al ipak smo išli u pravi turitički posjet na koji nas je pozvao Boro, Chadov frend iz vojske.
Dakle, Goc, Chad i ja krenuli oko podneva u mom autu prema istoku države. napokon smo prošli kraj tog famoznog Križa koji petarda non stop spominje i, da sam se sjetio da radi na benziskoj, svratili bi bar da joj se pokažemo u dinamovim dresovima :)
Na kraju je ispalo da je taj put duži neg kaj sam prolazio kad sam išo na more, al je ispalo skroz dobro. Svakih 2 km su neki radovi na cesti pa je ograničenje nekih 80, poslije autoputa slijedi još nekih 70km normalne ceste do Osijeka za koju su me upozoravali da se vozim po ograničenju jer policija obožava aute koji imaju ze-ge rege... Stigli smo, nismo lutali puno, popili smo par pivi s našim domaćinom, pojeli ćevape u "Makedonki" di nas je gazda zaposlio da pozdravimo njegovog starog susjeda koji "sad ima slastičarnicu u Sesvetama"... Bližilo se vrijeme tekme, pa smo napravili i tour po svim važnijim osječkim punktovima, i moram reć da je grad tooootalno fora. funkcionira super, ima svega, ulaže se u njega (kaj me je ugodno iznenadilo i srušilo mišljenje o nekom centralizmu), rijeka Drava je super iskorištena (kupanje, luka, mostovi, šetališta)...
došli smo u blizinu stadiona, zakamuflirali auto i do neba zahvaljivali Bori na prejebenom trudu i organizaciji. U tišini smo išli prema stadionu i čim smo došli pred ulazak desio se neki metež, tučnjava, naguravanja, baklje, staklene boce lete... tužnih faca jer nam se počela rušit predivna slika dotadašnjeg dana... ipak, kartu nismo trebali platit i našli smo se u tzv "kavezu" s još 1000 istomišljenika (bar sam tak ja mislio)

DIO 2: Mišljenje i objašnjenje
čemu ova zadnja zagrada? žao mi je ovaj dio pisat jer će vas malo ovo pročitat jer ste se razbježali po moru i najradije bi to sve ponovio negdje pred kraj 8. mjeseca (možda i budem)... i kad ovo pišem uvjeren sam da opisujem situaciju kod bilo kojeg kluba... svako ko me ikad čitao zna za koji klub moje srce kuca... jednostavno obožavam sjest na maksimir (kolko god ružan i nekomforan bio), nakon par pivi s kompićima srat gluposti, smijat se i komentirat kak ko igra... e sad, zadnjih godina uvijek idemo na istok (sjever su navijači, zapad šminkeri, pa bi se moglo reć da smo mi nešto između, malo jednog malo drugog) i ovaj izlet među te ekstremiste mi je zauvijek otvorio oči i objasnio zakaj neki ljudi ne vole nogomet, zakaj misle da su svi navijači primitivci i zakaj se boje (ili ne vole, da se tak izrazim) otić pogledat utakmicu.
Stvari stoje ovak, postoji VEEEELIKA razlika između Bad Blue Boysa i "običnih" zaljubljenika u nogomet i dinamo. naime, na toj tribini nalazi se jaaaako puno sumnjivih ljudi koji cijelu tekmu "odgledaju" leđima okrenuti prema terenu i ko neka čudovišta napaljenih očiju gledaju po tribini i traže ko ne navija najjače kaj može i nerijetko istuku "krivce"... isto tak, beskorisno provociraju muriju i specijalce (koji isto tak nisu baš prepametni i ponekad i oni bespotrebno "puknu").
Dakle, budite pametni i znajte nać razlike između "njih" i "nas":
- on ima šal zamotan oko struka (na 40 stupnjeva dragog nam Celzijusa!)... ja nemam
- on ima istetovitanog Antu Pavelića (makar sigurno ne zna sve činjenice vezane za to)... ja nemam
- on škruče zubima gledajući prema protivničkim navijačima... ja ne
- on svakog policajca gleda sa sumnjom da će izbit sranje... ja ne
- on ne gleda tekmu, već grunta u glavi koje sranje može napravit... ja gledam i ne gruntam (tome tekma i služi)
- on nakon pobjede i poraza ima isti izraz lica... ja ne
- on ima promukli glas makar navijanje još nije počelo... ja ne
- on u svakom gradu u hrvatskoj ima argument "tu su mi frenda stukli! ubit ću ih sve!"... ja nemam
- on sluša Tompsona... ja ne (fakat ne!) :)
- on pije da se razbjesni... ja da se razveselim
i za kraj:
- on siđe s tribine i ko "pravi frajer" uđe u bus koji ih tam čeka i piči doma... nas trojica ko Sam i Frodo hodamo kroz grad i kamufliramo se da bi došli do auta zagrebačkih tablica. i, prolazimo bez svih spominjanih ogrebotina, batinjanja i svega ostalog...

....i ko je sad u svemu tome glup?? ja koji sam proveo totalno lijep dan u gradu di je igro dinamo il on koji je vidio samo stadion i bus koji smrdi po cigaretama?
dakle, mislim da ću se od sad držat svoje drage ružne maksimirske istočne tribine di sjedim s istomišljenicima i di ne osjetim nikakav nabrijani neprijateljski naboj... na ta famozna "gostovanja" možda se zaletim do varaždina, koprivnice i čakovca koji su blizu i od kojih se isto može napravit lijepi izletić bez neprijateljskih konotacija i pogledat utakmicu kao popratnu pojavu... ali stajat na tribini s ljudima s kojima se definitivno ne mogu poistovjetit, ispada skroz glupo i neugodno. jedina stvar koja nas veže je klub kojeg volimo (i najčešće spol, al ne nužno)... u svemu drugom smo stranci...

dakle, ljudi (koji ste možda manje u svemu tome), nemojte osuđivat i nazivat primitivcima sve ljude koji vole nogomet i koji su se u tom nogometu opredijelili za svoju reprezentaciju i za klub iz svog grada... pročitajte si razlike gore i izaberite koga ćete izbjegavat ak se na dan takme prošečete gradom... nismo isti i sad službeno perem sve svoje veze sa takvim ljudima koji su brutalno profulali cijelu poantu nogometa, sporta, putovanja, gostovanja, ljubavi i zabave... zbilja nismo svi isti!