nedjelja, 08.01.2017.
vojska
|
Vojska je poput biblijskog štiva... ima ti svega... Kao prvo, normalno je da ima grijeha svake vrste... skup prije svega mladosti sa svih strana, duga odsutnost od kuće i život u kojem ne znaš što li će sutra biti... Naime znaš, sve ide po planu i programu, no nikad ne znaš hoće li se u gluho doba noći neko proderati sa onim poznatim; "UZBUNAAA!!!"... uzmeš najbitnije i tutanj na pistu... nakon smotre i prozivke možda se vratiš u krevet, a možda ukrcaš na kamion i kreneš... kamo; tko zna?! Saznaš kad stigneš... možda... I to nas dovodi do mogućnosti krupnijeg i težeg grijeha jer ratno stanje je sve samo ne još jedan dan u uredu... Kušnja svaki čas... Može ustroj biti kakav god poželiš ali ratište diktira svoje uvjete i pravila, a prilika često učini čovjeka lopovom... ponekad i nesvjesno... događa se... Nažalost, dogode se i stvari koje nekom tko to nije doživio izgledaju kao surovo iživljavanje, ubojstvo iz niskih strasti... Prečesto to i jeste tako, no u nekim situacijama i nije... tek nesretni splet okolnosti ili pak krajnja nužnost... Tko nije doživio ne može shvatiti... No, okrenimo se drugom kutu... Jedinstvo i posvećenost zadatku i svojim bližnjima je nešto za čime civilni svijet žudi ne bi li poboljšao svijet u kojem živimo... U vojsci je to pravilo, barem u profesionalnim postrojbama... A sustav, sam po sebi, iako često znamo, mi koji smo u njemu živjeli, reći da nas je ostavio, najčešće je to govor naše iscrpljenosti, se ponaša kao dobri pastir prema svojim ovčicama; ako nešto krene krivo, ne miruje dok i posljednju ne pronađe. Ono dobro, plemenito i kršćansko što je krasilo moje kolege je bila i nesebična spremnost žrtvovanja sebe za druge... i to ne samo svoje suborce, nego i ekipe iz drugih postrojbi ili pak civile bez obzira kojem narodi pripadali... Uvijek sam se mogao uzdati u ljude oko mene jer je vrijedilo pravilo čuvanja prvog lijevo i prvog desno od sebe... za mene, za njih i tako u lancu... a tu su bili i zapovjednici koji su u pravilu bili naše perjanice... Znam da će ovo mnogima danas biti kombinacija naučne fantastike, bajke i umobolnog zanovijetanja, no kada bi posvećenost izvršenju zadaće i dužnosti tih momaka i djevojaka iz naše i svjetske povijesti mogli primijeniti kod barem 90% populacije gdje bi nam bio kraj kao ljudima, narodu, državi, civilizaciji... I opet kažem; tko nije bio ne zna i ne može shvatiti kako to jeste. Oznake: more |
