subota, 20.08.2016.
fotografija
|
Nema stvari na svijetu, pogotovo kada su katastrofe u pitanju, koja će pokrenuti kampanju za sprečavanje iste, kao što je to fotografija... Pogotovo kada je rat u pitanju... Neki dan nas je potresla fotografija dječaka u Siriji, izvučenog ispod ruševina nastalih napadom rusko-sirijskih snaga na pobunjeničko uporište i više se niko nije pitao tko se buni, niti tko su pobunjenici, a još manje što nesretno dijete tamo radi, nego se kroz krokodilske suze oplelo po Asadu i rusima ko da su zadnji svjetski krvnici... A krvnika ima još... Najmanje kao u narodnoj priči. U čas su svi zaboravili kako se orkestrirano grintalo na sirijske izbjeglice koje su marširale prema zapadu tražeči spas. Naravno da su u tim kolonama stršali stasiti momci i nikako nisu svojim macho stavom izazivali suosjećanje, ali niko nije u tim kolonama zamijećivao žene i djecu koja su također bili sastavni dio istih, nego su manje više, većina, oplela po drugačijem... Istini za volji, ni političari na zapadu se nisu najbolje snašli, sigurnosne službe da ne govorimo, pa nam se u srcu EU događalo to što se događalo... I svi "veliki" katolici su sa prijekorom gledali i slušali riječi pape Franje koji je pozivao svijet da u duhu Evanđelja prigrli braću u nevolji... Ako malo odvrtimo film u nazad, sjetit ćemo se da i mi hrvati imamo svoju sličnu sliku, a to je "uplakana djevojčica u plavom kaputiću". Ne želim ovdje nikome soliti rane, niti trljati nos, no u svijetlu sudbina, želim se zapitati; što li rade danas i kako žive sva ta ratna vukovarska djeca? Ono što ja znam, znam da relativno ok, mogu početi svoj životni put oni klinci čiji su roditelji bili hrvatski branitelji ili su pak, ne daj Bože, kao takvi stradali. Materijalno koliko toliko zbrinuti, prtili su svoj životni put zajedno sa klincima koji nisu imali niti toliko sreće da "zasluže" barem dio svog stasavanje sigurnost statusa koji im je donio angažman roditelja. Na stranu sada ta materijalna stavka, jedan dio te djece nije imao djelomičnu ili pak potpunu roditeljsku skrb, a to je teško, jako teško, pogotovo za dijete koje je dio svog djetinjstva provelo pod općom opasnosti, u mraku podruma i uz stalne detonacije granata. To poslijednje je zajedničko našoj vukovarskoj djeci koja su dočekala pad grada u Vukovaru, no valja tu misliti i na sve klince i klinceze koje su uz duž prve crte često više vremena provela u podrumu nego na zraku jer izlazak na isti je znao prečesto biti koban... to najbolje zna Slavonski brod... I što je sada sa tom djecom koje su svoje najmlađe dane provela u strahu; gdje su?! Najčešće se nalaze širom Hrvatske ili pak EU, a ne u mjestima koja su svojom krvlju topili njihovi očevi i majke, a ja se pitam zašto? Znam da to baš i nije uvijek njihov izbor, no nažalost, posla nema ili ga je sve manje, a nisu baš ni svi toliko nadareni i financijski moćni da postanu poduzetnici, a kako striček iz HBOR-a jednom reče; "Poduzetnik je čovjek sa kapitalom, a radna snaga je čovjek bez kapitala."; bezdušno poprilično... Samo, kako istraumatizitano dijete bez podrške najuže obitelji, a onda i ostalu istraumatiziranu djecu dovesti u situaciju da uopće postanu poduzetnici kada ne mogu postati čak ni radna snaga?! Jep, upoznaše naši mladunci kako je život okrutan... A sada se vratimo mališanu iz Sirije... Warholoski se domogao svojih pet minuta slave... Nikad nije ni čuo za to, a da jeste sigurno ih ne bi zamišljao tako... Zamislite kakve su njegove šanse za uspjeh i kakvo usmjerenje kada su djeca u jednoj Europskoj, civiliziranoj sredini, doživjela sudbine kao mali hrvati, bošnjaci ili bilo tko drugi na prostoru gdje se vodio rat... Mislim da sada imate malo dublji razlog za zamisliti se što činiti; sažaljevati, raditi, omekšati srce ili nastaviti liti suze do neke nove fotografije... a kako stvari stoje, bit će ih... ako prije ne ubiju i fotografa. |
srijeda, 03.08.2016.
oluja
|
Približava se i 21. obljetnica VRO "Oluja", blistave pobjede Hrvatske vojske u kojoj sam i sam sudjelovao kao pripadnik 1.GBr "TIGROVI"... Trebao bi biti sretan i slaviti pobjedu, no iznimno sam žalostan. Kao prvo; komšijski kerovi su nadglasali sve kerove u gradu i sve glasnije laju, te bune i ove naše đukele lutalice koje bi najradije poderale gazdu koji ih je izveo u šetnju, a oni se oteli sa uzice i odbijaju doči kući... Znate, ne bi mene smetalo da neki veteran poražene vojske iznese svoje viđenje događaja, ali kada oni koji su svoj visoki položaj izborili isključivo ratnim huškanjem u tuđim kućama, a to njihovo tumačenje događaja iz prošlosti kojima nisu osobno sudjelovali povuče reakciju ljudi koji žive od našeg državnog proračuna, a da te iste Oluje nisu vidjeli ni na televiziji, e to me već dovodi do ludila... Ne treba biti neiskren i negirati da se i u našem obrambenom i opravdanom ratu dogodilo i nekoliko situacija koje možemo nazvati ratnim zločinom ili su ga pak dnevnopolitičke potrebe nekim nesretnim slučajem u tu sferu uvukli... Rat je bio, gospodo draga, trajao je skoro pet godina i normalno je da se nešto takvo dogodi. Neki slučajevi su uspješno razriješeni odmah, za neke se čekalo, možda još poneki visi u zraku, no uz najbolju volju, nebrojim desetak incidenata u tim svim ratnim godinama za koje je odgovorna Hrvatska vojska... Sa druge strane, četničke teroriste i JNA, nije pratio krvavi trag nego su iza sebe ostavljali potoke krvi u baš svakom nesrpskom, a često i u srpskom mjestu gdje bi se našli. Uništenje svega živog, pljačka materijalnog, destrukcija svega izgrađenog... Ne, uistinu mi nije jasno kakav obraz iko mora imati, bez obzira sa koje strane granice se našao, da govori o genocidu koji su hrvati izveli nad srpskim stanovništvom, tim više, što je to isto stanovništvo prisiljeno od strane svojih političara i lokalnih šerifa na bijeg. Oni koji su se u tkz. "Krajini" nalazili tih godina znaju kako je to išlo i kakve su se priče raspredale... Sa druge strane, jako dobro znamo, na koliko pobijenih ili napuštenih staraca smo naišli jer nisu željeli napustiti svoj dom ili za njih nije bilo mjesta u izbjegličkoj koloni. I stoga se pitam, sa grčem u želucu, odakle obrat ikome, sa bilo koje strane granice, prozivati ijednog hrvatskog vojnika, a također i cijeli hrvatski narod, za nešto što niko na našem planetu ne bi čistije izveo?! Podjednako mi se gade; bivši ratni huškači, a danas krupne političke ribe susjedne države, sitni kokošari koji vjerovatno danas peru svoju savijest zbog nesudjelovanja ili sumnjivog sudjelovanja u obrani i izgradnji nezavisne nam hrvatske države i naši političari i dužnosnici koji onima prvima pružaju ruku, a ovima drugima sredstva iz proračuna... Nadam se da će povjesničari jednoga dana konačno staviti točku i na ovu crticu naše povijesti, te argumentima i dokazima razoružati i posljednjeg licemjera i krivotvoritelja povijesti, te da na kraju konačno možemo pristojno i bez ikakvog brundanja sa strane odati počast našoj braći i sestrama palim za oslobođenje jedine nam domovine Hrvatske. |
