Večeras sam razgovarao sa prijateljem o radu i važnosti stvaranja naročito kroz prizmu događaja koje sam svojedobno proživio... U vrijeme mog liječenja, umirovljenja i napuštanja sustava obrane, niko i nije nudio neku posebnu alternativu, a da i jeste, vjerujem da bih je odbio i rekao; pustite me da se odmorim i naspavam, pustite me kući... Doduše, kuća je još bila relativno daleko, a kada sam i stigao kući, osim uređenja svog životnog prostora, morao sam se svakodnevno i suočavati sa njuškama koje nisam želio vidjeti jer su ih pratile svekojakve, uglavnom utemeljene priče... Povratak kući, naročito nakon rata, a ako još k tome doživiš obiteljsku tragediju i osobnu traumu ili bolje rečeno; niz trauma nije lak, a kada se k tome vračaš među ljude koji su možebitno barem držali svijeću pri silovanju moga grada, onda to ima posebnu težinu u želucu i opterećenje za živce... Nije bilo lako, naročito kada vidiš da se ti isti i dalje šepure i imaju čak i veća prava od tebe, od pobjednika... Vremenom ti sve po malo dopizdi i počinješ izbjegavati ljude, povlačiš se u sebe ili bliži krug ljudi koji nanovo dojadi jer vrti mahom iste priče i ako ništa ne radiš vrlo brzo odeš vrit... Imao sam sreću u svemu tome da sam po prirodi stvari poprilično kreativna osoba, pa kada sam nakon nekog vremena, savladao depresivne epizode i razne psihobarijere, pokrenuo sam određenu stvaralačku renesansu kroz slikarski izričaj, a u posljednje vrijeme i keramiku... O kvaliteti mog rada neka sude drugi, no kada jedan dam ne povučem barem jednu crtu, osjećam se isprazno, a što više stvaram to više radim i osobne pomake, te pomake u društvu... Naravno da se moram očešati i o one koji su nas tek tako pustili u i izbacili van sustava, te time učinili priličnu štetu domovini za koju smo se borili. Ok, na početku baš i nije vremena za psihološku pripremu i bilo je kako je bilo, no čemu su tijekom rata nijekali povremene psihološke reakcije ljudi koje su se vremenom pretvorile u kronične poremećaje, te na kraju nisu odradili selekciju i eventualnu prilagodbu na vanjski svijet i civilno društvo prilikom otpusta iz službe?! Doduše, dobro smo mi i ispali, jer neki su se momci snašli, neki baš i ne, ali trudimo se pomagati jedni drugima koliko ko može... Istina je, neki su zabrazdili i na drugu stranu zakona, no sve je to ništa jer još niko nije pokazao ni mrvicu onoga što je sa sobom sa terena donio, a skriva to duboko u sebi. I zato, nikad nije kasno, bilo bi lijepo od vladajućih struktura da dodatno učine napor i potaknu razvojačene branitelje, invalide, da se nečim bave u skladu sa svojim mogućnostima, te da im stvore i zakonske okvire jer to su momci koji vole svoju zemlju i mogu učiniti još mnogo dobra, kako za sebe, tako i za zajednicu... jer; što očekivati od čovjeka koji je žrtvovao svoj život da bi svima bilo bolje?! Mislim da je i dalje spreman činiti sve na boljitak zemlje i naroda za koji se žrtvovao.
|
