Treba «puno trpit»
Ne znam kako vi, ali ja čitam novine od posljednje prema prvoj stranici. Ne znam točno kad je to počelo, ali nekako mi je lakše prići svim problemima i lošim vijestima «odostraga». Počnem sa zanimljivostima, tv programom, rasporedom kino predstava, sportom, regionalnim stranicama, kolumnama i onda sam već spremna suočiti se sa naslovima gigantskih fontova, bombastičnim vijestima i senzacionalnim saznanjima hrvatskog nacionalnog novinarstva.
Nekako mi lakše «sjedne» pad životnog standarda ili propast neke velike tvornice, nakon što pročitam da je neko selo dobilo 2 km asfaltiranog puta ili da su Štef i Marica proslavili 50 godina braka sa svojih 150 suseljana i da se vole «isto kao i prvi dan». Tako sam danas uzela Jutarnji i počela sa zadnje stranice i nakon stotinu godina naišla sam na vijesti sa posljednje stranice koje su mi izmamile osmijeh na lice. Znate, obično se na toj zadnjoj strani nađu svakakve bljuvotine, od Amerikanaca koji su seksualno zlostavljali svoje 2 godišnje dijete do neke Kineskinje koja mjesecima živi sa 200 škorpiona. I onda danas... pun pogodak. Pročitala sam dvije vijesti koje su mi, moram vam polucmizdravo i patetično priznati, vratile malo vjere u nas ljude.
Prva vijest je da je jedna simpatična bakica po imenu Kata Božić koja živi u selu Rašpor na Ćićariji dobila struju. Kata inače 1. ožujka slavi 100-ti rođendan i kaže da je tajna dugovječnosti jednostavna: «treba puno trpit'». U svojih sto godina proživjela je puno toga što nije trebala, a boravak u Aushwitzu je samo jedna od tih stvari. I eto, baka je dobila struju i kaže da sad «i previše toga vidi». Piše još da je dobroga zdravlja, dobro vidi, čuje i super je služi pamćenje, a samo je ponekad bole noge jer je «puno plesala u mladosti». Druga vijest je bila o tome kako su u Imotskoj krajini u mjestu Sebišina mještani ranjenu vučicu odveli veterinaru. Vučica možda neće preživjeti jer su rane teške, ali i sam čin mještana u meni budi optimizam da još ima ljudi u ovoj Hrvatskoj.
E, a onda sam krenula prema naslovnici i vijesti nisu bile nimalo lijepe niti optimistične. Zato ozbiljno razmišljam da ubuduće čitam samo do kolumni, ali onda se sjetim riječi 100-godišnje Kate i shvatim da ipak «treba puno trpit'».