Da li svi dobri zaista "odlaze" mladi i da li mi koji ostajemo ista vrijedimo
Kao trinaestogodisnjakinju opcinjavale su me price o nesretnim ljubavima, nemirnim umjetnickim dusama koje neshvacene od svijeta i drustva nakon brzog bljeska jos brze zgasnu. Obozavala sam Jesenjina jer su me njegove pjesme znale dirnuti, ali jos sam ga vise voljela jer je bio nesretno zaljubljen u Isidoru Duncan (iako su imali neku "vezicu"), a jos vise jer je skoncao zivot vlastorucno se objesivsi u nekom hotelu o radijator. 
Moja zanesenost "romanticnom" smrcu neshvacenih dusa nastavila se tijekom tinejderskih godina kroz obozavanje Hendrixa
i Janis Joplin te naravno Jima Morrissona. To sto su svi skoncali od prevelike doze narkotika, najcesce ugusivsi se u vlastitoj bljuvotini, nije znatno utjecalo na moje misljenje. Oni su tada u mojim ocima, kao i Lennon i James Dean , iz ovih ili onih razloga sputani na vrhuncu svojeg stvaralastva, u vrijeme kada su nam imali najvise za ponuditi. I tada sam pomislila, covjece pa najbolji stvarno odlaze mladi, a kako nas je skola odvela coporativno da gledamo La bambu (kada je u avionskoj nesreci poginulo i vise glazbenih talenata) koja je tada bila filmski hit, moja teorija se sve vise i vise potvrdivala. Tijekom vremena shvatila sam da ipak nije posve tako. Neki "dobri" odlaze rano, a neki ostaju medu nama do kraja. Neki dan je umro jedan od meni najdrazih glumaca, Marlon Brando. Ostavio je iza sebe fantasticne uloge i jos bolje filmove, a nakon danasnjeg odlicnog osvrta Miljenka Jergovica u Jutarnjem, shvatila sam da je ostavio i puno vise (clanak analizira utjecaj filma "Divljak", "Posljednji tango u Parizu"i "Kuma" na drustvo). Drugi primjer je Elvis Presley koji je umro u pedeset i nekoj nakon toliko uspjesne karijere da je proglasen "kraljem".
Ne mislim da je mogao zavrsiti ikako drugacije, a mislim da to nije niti htio. Ovako legenda zivi, a svi na spomen "kralja" znaju o kome govorite. Takvih primjera o dugovjecnoj uspjesnoj karijeri medu glazbenicima, glumcima, umjetnicima ima bezbroj (Bob Dylan, Paul Newman, Pablo Picasso...). Cijela prica sa "slavnim" ljudima precrtava se i na svakodnevicu. Stoga danas mislim da jedan Morrison
posjeduje istu karizmu kao i neki zivuci glazbenik, samo bitno drugaciju jedna od druge, ali ne nuzno i siromasniju.
