Psihijatrijski klinika - Dr.Martina Gregurića (Grege)

ponedjeljak, 01.08.2005.

Rastanak koji dolazi nekako prebrzo

E da ovo je možda najtužniji post koji ću ikad napisati, a tiče se rastanka našeg društva koji se bliži iz dana u dan... Jučer navečer baš sam otišao malo u Crkvu, živ sam se preznojio jel je bilo nevjerovatno sparno, čuo sam vjest koja se ticala rastanka... Naš svečenik i kapelan odlaze iz naše župe veoma skoro, kao da je taj skori rastanak s našim kapelanom i svečenikom navjestio i veoma mučan razgovor o rastanaku našeg društva koji također dolazi veoma skoro.. točnije, več sljedeče godine. Nakon Crkve došao sam na nasip, tamo me dočekao Marat, Lues, Coky i Renata malo sam se zezao s njima, vrijeđali Bubaša preko mobitela zato što se nije htio pojaviti na nasipu, a onda smo Marat, ja i Lues otišli potražiti Sanu i Adrianu, s njima smo izmjenili par riječi pa se zaputili natrag kod Cokya i Renate, koji su nas ubrzo ostavili same.. Več se je bila spustila noć, ostali smo sami ja i Marat.. Uglavnom počeli smo pričati o fakultetima...gdje, kako, zasto... Marat je nabacio da bi najrađe bio kemičar, biolog, farmaceut... uglavnom nešto sa kemijom i biologijom... to mu leži..ali je htio raditi i bit u Petrinji gdje je društvo i sve što pozna... Ja sam mu uporno tupio da će teško pronači posao u Petrinji (neš ti mogučnosti -Gavrilović- trebaš biti maher da dođeš tu kao kemičar, biolog ili nešto slično jel ih treba samo 3-4, Opčina – trenutno imaju 30 ljudi viška, katastar – za uložen trud na faksu mala plača, bolnica – koja treba dva tri farmaceuta i to trebas imat debele veze da uđeš, a kao radiolog nemožeš doživit više od 40 godina, škola- puna relativno mladih profesora koji će radit barem još 30 godina tu, a plača im je također „super“) i da če zbog toga vjerojatno morati raditi izvan Petrinje, a zašto i ne ako se nudi dobra plača, recimo u Zagrebu, ne isplati se putovat iz Zagreba u Petrinju svaki dan... znači adio Petrinja...adio društvo..adio sve što je poznavao do sada...

Sljedeče ljeto če vjerojatno biti najgore ljeto u mome životu uopče.. ali po mom mišljenju i za cijelo društvo jel večina smo gimnazijalci a to znači da moramo na faks...
matura, traganje za pravim faksom, pripreme za prijamni, pa ukoliko ne prođe neko prvi rok još priprema u očaju i agoniji za drugi rok, kampiranje pred fakultetom da se saznaju rezultati prijamnog, traženja smještaja u zagrebu... upoznavanje sa novom sredinom... pakao na zemlji...od ljeta če ostati samo mrvice... gimnazija je ukleta škola...koji bed, a najgore je to, što će se sve dogoditi več sljedeče godine...a ko da sam se juče upisivao u srednju. Mara i ja hodali smo gradom bez nekog cilja, nit sam ja išo doma nit je on, kasnije sam skužio da smo se vrtili u krug... Eee, a kad se konačno upišemo na faks, ko zna gdje če mo se sve raspršiti...ko zna... Sano če vjerojatno dobiti dom i studirat ekonomiju, ja i mara pojma nemamo što če mo, bubaš ide na PMF, kadečka ko zna, renata također, Coky ostaje u Petrinji... Neki če nač cure, neki dečke... neki nač novo društvo.. neki nedaj Bože poginut.. A kad se budemo htjeli ponovno okupit, neki če imat predavanja, neki ispite, neki cure/dečke, neki možda budu kilometrima daleko.. recimo u Splitu... neki raditi(Coky), neki sjediti sa jablanom na placu, bit če teško... Jedina nada su vikendi, ali i oni če ispariti pred ispitima.... Bojim se da če naše sadašnje društvo u punom sastavu ostati samo ljepo sječanje za nekih par godina. Moj bratič mi je reako da neviđa polovinu ljudi koje je prije viđao, pa mu dođe da zaplače i napije se za stara dobra vremena, kojih nema. Sada ima gotovo novo društvo.. gledajuči njega vidim sebe , što me plaši...i baca u bed. Sve se mijenja i ništa, ali baš ništa nije viječno... „osim Boga“, dodaje svečenik na misi koju sam prije dva- tri sata slušao i sam se opraštajuči od vjernika... Mara je sav u bedu otišao doma (nikad ga takvog nisam vidio;), ja sam se također zaputio doma ili možda u novu stranicu života.. doma me čekala teška sparna noč i teški san... Ovu veče i razgovor s marom teško da ču zaboraviti... Uživajte dok možete jer život ide...to sam shvatio danas.

- 02:07 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>