Tell me baby what's the story?

Blog piše djevojka od 23 godine koja je ponekad frustrirana stvarima koje se dešavaju oko nje.
Dnevnik velike cure je mjesto na kojem se mogu anonimno izraziti o stvarima koje me muče, a ujedno je i moje malo carstvo u koje mogu pobjeći od svakodnevnih obaveza.




Kontakt

dnevnikvelikecure@gmail.com


Since:

01.09.2015.


Marica i Krunica
četvrtak, 19.04.2018.

Skužila sam da kak idem starija, samim tim su mi i postovi ozbiljniji. Dojde to tak s godinama. Valjda.
Skužila sam i da puno manje psujem neg onda kad sam ti počela pisat, budi ponosaaaaaaaaan (zamisli da ti Goran Bare to pjeva).

Ozbiljnost dolazi s godinama. Kak ideš stariji, tim si i ozbiljniji.

Kak ideš stariji, počinješ razmišljat svojom glavom i odbijat prihvatit tuđe stavove samo zato jer su ti nameteni.

Jedan od tih stavova je- vjera. Nemoj me odmah pljuvat i uzimat križ i svetu vodicu u ruke s kojom polijevaš po ekranu od kompa dok moliš 10 očenaša i 5 zdravomariji. Znam da se piše s razmakom, hvala.

Od malena nam se nameće vjera. Jer logično, koje vjeroispovijesti su ti roditelji, te si i ti. Mene su moji mama i tata krstili davno, prije 23 godine, kad sam bila beba koja nije znala ni kak se piški i kaka, kamoli ko je Isus, Marija i ostala vesela družina. Oni su mene odlučili krstiti i odlučili su da ja, tad još beba, vjerujem u nešto.

Uvijek sam bila više za zdrav razum i za stvari u koje mogu vjerovat jer imam dokaza za to. Imam dokaz da su dinosauri postojali, imam dokaz da je trava zelena, imam dokaz da nam je zbog Sunca toplo, imam dokaz da je čokolada fina, a špinat nije.

Zabrij kak bi bilo da vjerujemo u stvari za koje nemamo dokaz? Zabrij da se tak počnu ponašat policajci i ostale službe. Susjed te optuži da si mu ukrao šunku s tavana (makar nisi jer je tvoja ionak bolja) i dođe policija i ti završiš u zatvoru. Veliš im da nemaju dokaza za to, a oni ti vele "dokazi više nisu bitni". Daj razmisli malo o tom. Ne o šunki Štefica, o dokazima.

Ne vjerujem u Boga. Prigrlila sam svoje ateističko mišljenje koje je u zadnje vrijeme sve čvršće i čvršće.

Oduvijek sam sumnjala u postojanje Boga, al zadnjih dana sam se u to uvjerila.
Trenutno sam u sklopu faksa na praksi, na odjelu s bolesnom djecom.

Nema Boga. Da ima Boga, ubojice i silovatelji bi bili iza rešetaka skupa s svećenicima koji guraju svoje smrdljive penise maloj djeci. Da ima Boga, klinci bi bili samo klinci.

Vidiš te mame koje sjede stalno uz svoju djecu i prate dal im dijete diše il ne, dok bi trebale razmišljat o tome kaj će kuhat za ručak dok njihov kikač dolazi iz škole s ostalom djecom.

Vidiš te mame koje se ne žele ić otuširat il pojest, jer se boje da kad se vrate u sobu, njihovog djeteta više neće biti. Vidiš te klince koji se boje, koje boli, koji bi dali sve samo da mogu ić na nogomet il na sladač.

Danas su mi prvi put krenule suze kad sam u rukama držala bebu od 6 mjeseci. Taj dečko možda neće dobit priliku dozvat "mama" koja mu stalno sjedi uz krevet. Taj mali dečko možda neće dobit priliku naučit ić piškit i kakat na tutu, neće znat kak je to kad jedeš sam sa žlicom. Taj dečko možda neće dobit priliku trčat bos po travi i igrat nogomet s dečkima. Neće dobit priliku da ima svoj prvi dan škole. Neće dobit priliku da poljubi curu koja mu se sviđa. Neće dobit priliku da ode na svoju maturalnu večeru, da ima prvi dan na poslu, da ima ženu i svoju obitelj. Taj mali možda neće imat priliku da upozna život izvan bolnice i bolničkog kreveta.

Taj mali dečko je predivno i preslatko dijete. Čak ni ne plače, ne kuka, samo se smije i gleda te velikim divnim očima. Taj mali dečko je hrabriji neg bi bio netko od nas. Smije se. Sretno je dijete iako ima veće probleme neg svi mi. A samo je jedan u moru bolesne djece. Neki ni nemaju mamu i tatu da ih drži za ruku kad im je najteže.

Prvo sam se rasplakala. Al sam onda shvatila da zapravo imam izbor. Mogu bit na wcu i plakat cijeli dan dok ne dehidriram, il mogu nabacit lažni osmjeh, pravit se da je sve okej i mogu se ić kartat s tim klincima. Mogu se potrudit da ih nasmijem i da im bar malo uljepšam i ugodim. Plakanjem ovak i onak neću niš postić, makar mi se srce kidalo dok sam ih gledala.

Neki dan izjavi frend da se ateist na samrti može pokajati postati vjernik u zadnji čas, tek tolko da ostane pokriven s te strane ak ipak ima Boga.
Mislim da nema potrebe za tim. Da Bog postoji, klinci bi i dalje bili klinci, mame bi radile najfiniji ručak, a tate bi bezbrižno išli radit. Da Bog postoji, svećenici bi i dalje samo vodili misu, a ne silovali. Da Bog postoji, ljudi nebi bili gladni.

Da ima Boga, ubojice i silovatelji bi bili iza rešetaka skupa s svećenicima koji guraju svoje smrdljive penise maloj djeci. Da ima Boga, klinci bi bili samo klinci.

Da ima Boga, nebi se loše stvari događale dobrim ljudima.

Samo da velim, ovo je samo moje mišljenje. Koje ne namećem apsolutno nikom. Svako ima pravo vjerovat u ono u kaj SAM želi bez nametanja. Jednostavno sam imala potrebu izbacit ovo iz sebe van, da se sjetiš nekad možda toga kad misliš da je tebi teško u životu jer nemaš para da ideš na pivu i slično. Sad idem. Idem peglat uniformu da se sutra speglana mogu igrat s bolesnim klincima. A ti slobodno ostaneš tu čitat komentare pa mi slobodno javi kad mi Marica, koja je molila ispred bolnica i vrijeđala žene koje su išle na abortus i govorila im da će ić u pakao jer to nije u skladu s vjerom, napiše da sam kurva i da nek gorim u paklu jer bogohulim. Samo Marica ne zna da sam si uzela jedan "Bolimekurac" od 500 mg i da je nuspojava toga da me boli kurac i za Maricu i za svaku takvu koja je svaku nedjelju u crkvi i liže oltare, a doma tuče svoju djecu i govori drugima da su kurve i da nek gore u paklu. Ne trebaš guglat, "Bolimekurac" nije lijek koji postoji, samo state of mind na koje se sam moraš prešaltat da skužiš da se zapravo nerviraš bez razloga.
Fala lepa. Peace out.

| 16:04 | Komentari (30) | On/Off | Print | # |



Viktor +5
utorak, 03.04.2018.

Imam dosta ego boosta u zadnje vrijeme sa svih strana i okružena sam ljudima koji me inspiriraju pa sam počela pisat blog acually svaki tjedan! Čak sam ponosna na sebe u jednu ruku, jer odvojim vrijeme za sebe, me time, da sjednem za laptop i pišem ti.

Danas sam ti htjela pisat o... Ženskim problemima.

Da se odmah disclaimam, pošto znam da me čita dosta dečkiju/muškaraca, ne. Nebum ti pisala o mestruaciji i vaginalnim bolovima koje si nemreš ni zamislit. Prvo i osnovno, zato jer sam ti o tome već pisala (skrolaj dolje, same... hint: dječaci i bileee starke biiile staaarke). A ko drugo.. Nema drugog. Al mi je bilo glupo ostavit samo na „prvo i osnovno“. A ko treće! Menstruaciju ne smatram problemom jer joj se ja svaki mjesec veselim i nadam ko moja mama dobitku na lotu, samo dobitak menstruacije mi je i draži nego da mi mama dobi na lotu. Jer kad dobim mengu mogu high five-at svog dečka i reći mu „bravo ljubavi, ni ovaj mjesec niš od Viktora!“

Kad smo kod Viktora.. Nemam Viktora u bušeku, al mi povremeno tu i tamo mi skoči bušek ko da je Viktor unutra već 8,5 mjeseci...
Uskrs i šunkica su napravili svoje. Ivančica je skočila +5 kila koje bi valjalo skinuti čim prije, iz raznoraznih razloga, a najmanje iz onih da na plaži budem ko Kim K jer budimo realni, Kim K želi bit ko ja.
Odlučila sam da je danas prvi dan moje dijete, tj. Da se prestajem šopat hranom i da se Viktor i ja pozdravimo, ali moj dečko je najbolji dečko ikad koji mi je u svemu uvijek podrška pa me odlučio odvesti na pizzu! Evo majkemi, dok ti ovo sad pišem sjedim otkopčanih hlača i pričam s Viktorom kak od sutra stvarno završava naše druženje i da se vidimo tek oko Božića. Falit ću ja njemu, falit će on meni, ali šta je tu je.

Dok ti ovo tipkam, gledam u ženski problem broj 2, a to su nokti... Trudim se imat uredne damske nokte, al nemrem. Nalakirani su uredno ravno pol sata dok ne krenem prat suđe il čistit. Evo svaka čast onoj koja će sad pogledat svoje nokte i reć da su prekrasni (gelirani nokti se ne računaju). Nakon tog izgledaju ko da ih je farbala curica od 4 godine. Tj izgledaju još gore, pa kad nekud idem ih skrivam jer me sram imat nalakirane nokte.

Idem danas na kavu s frendicom koja je zapravo cura od najboljeg frenda mog dečka pa smo se tak i upoznale i skužile da smo istog mindseta i da se mi ženske trebamo držat skupa. Zovem ju da joj velim da sam blizu, da se nek spusti do extraction pointa i napomenem joj da nek požuri jer vjetar s Dinareeee eeeeeeee (zamisli Marka Perkovića) puše i da me bude otpuhalo unatoč +5 na vagi i da mi je kosa sva u penisu i da mi je frizura nikakva, na kaj mi je ona zahvalila jer nema smisla radit frizuru kad puše vjetar. Isto kak nema smisla ravnat kosu dok je vani vlaga ili nosit sjajilo na usnama kad puše vjetar. Isto kak nema smisla objašnjavat da nam je država za penis i da Todorić neće vratit pare i da Plodine svaki dan rade do 10 i da je Marka Željkić ružna jer su to činjenice koje znaju svi i koje će uskoro biti u školskim udžbenicima kao i da je bit gay okej. Nemam niš protiv gayeva nemojte me napadat odmah nevjeste, no. Chill.

Došla sam u te godine pozne kad brinem o tome kak izgledam. O tome dal su mi nokti uredni, dal mi je kosa lijepa, dal su mi obrve počupane, dal mi je kuća čista, dal imam još pol sata da popijem kavu pa da idem kuhat il dal da prvo skuham pa popijem kavu, kak perem bijeli veš a kak šareni, dal moram promijenit vrećicu na usisavaču i tak te stvari koje ti.. Dođu s godinama.

Kad sam bila tinejđerica sam se smijala kad su mi govorili da budem se jednog dana samo probudila i da budem počela voljet štikle i kad budem prestala nanosit tuš na oči s kojim izgledam ko rakun i kad mi bude smetalo da imam zmazane tenisice, a poderane traperice budem nosila isključivo na bijelu majicu, ali bez kožne jakne da ne izgledam ko da sam pala iz Engleske u vrijeme Sex pistolsa.

Možda sam odrasla. Il je to možda jer sam se zaljubila? Pa se trudim bit općenito čim bolja osoba za sebe, a i za njega. Pa se trudim kombinirat obleku i izgledat čim ljepše makar znam da sam mu lijepa i kad sam u pidžami na normabelima bez imalo šminke. Ne znam. Al kaj god da je, sviđa mi se. Lijepo je imat nekog ko iz tebe izvlači ono najbolje i zbog koga se trudiš bit još bolji. Nekog zbog koga ti se nije teško ujutro probudit jer znaš da te i danas čeka. Neko s kim si u stanju otići bilo kud bilo kad bez razmišljanja i pitanja, bez ikakvih stvari sa sobom. Neko zbog koga ti nije teško zatvorit vruću vodu kad se tuširaš i bit gotov s tuširanjem za par min jer ne želiš da te mora čekat, makar bi još satima bila pod tušem. Nekog kome si u stanju dati zadnju sarmu. Tigar, lav, sarma. Teške riječi su sad pale..

Pisala bi ti još, al nemrem više. Viktor me stišče, moram skinut traperice. I sad ozbiljno, od sutra sam na dijeti, nisam uzalud kupila zobenu kašu. Ak sam ju već kupila, ima da i povraćam od nje i okusa koji mi kuri okusne bradavice.



| 23:33 | Komentari (7) | On/Off | Print | # |



<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.