Molitva za mir

Htio sam otići spavati, ali sam ipak ostao napisati još nekoliko redaka u spomen na današnji dan. Prije 23 godine papa Ivan Pavao II. je u talijanskom gradu Asizu okupio predstavnike svih religija na molitvu za mir. Od tada se na taj dan u Crkvi govori o Danu duha Asiza ili o Danu molitve za mir.

Papa je odabrao Asiz jer je u njemu živio sv. Franjo Asiški - čovjek koji je imao viziju, nadahnuće u kojem je vidio kako sva bića svojim postojanjem slave Boga. Bog ih je stvorio i samim time što postoje i rade, to što rade oni slave svoga Stvoritelja. Uz tu viziju važan je i Franjin pokušaj prenošenja vjere muslimanima s kojima je na miroljubiv način i u dialogu razgovarao o vjeri i Bogu. Upravo zbog toga je i Papa odlučio to mjesto izabrati za molitvu za mir.

Danas 24. siječnja 2002. u Asizu se ostvario i drugi takav susret molitve svih religija za mir.

Papa Ivan Pavao II. je otkrio mir kao nešto što povezuje sve ljude bez obzira na vjeru i nacionalnost. Ništa drugo nije ljudima toliko zajedničko kao želja za mirom. Čak se može primjetiti kako različite religije imaju različiti pojam o Bogu, ali ih Papa nije pozvao da se zajedno mole istome Bogu ili na isti način. Pozvao ih je da se mole na svoj način, ali da mole za mir. I zato su se svi i odazvali.

Dosada je jedino katolička Crkva učinila takav jedan susret u kojem su se okupile sve religije svijeta. To itekako pokazuje na širinu kršćanskog svjetonazora. Jedino je katolička Crkva to uspjela napraviti, jer nikome nije zanijekala njegovo poimanje Boga i religije. Važna je samo želja i molitva za mir. A mir, pravi mir daje samo Bog, pravi Bog. I ako je mu se doista molimo onda ćemo mir doista i primiti. I obrnuto, ako stvarno primimo mir znači da je Bog uz nas.

Jedan je profesor komentirao kako Tridesetogodišnji rat između katolika i protestanata nije završio jer su se obje strane dogovorile oko zajedničkog poimanja vjere i Boga, nego jer su tu raspravu ostavili po strani, a dogovorili se oko drugih stvari koje su uspjele dovesti do mira. Htio je reći kako se mir može ostvariti i bez Boga, ili barem bez našeg poimanja Boga koje može dovesti samo do novih sukoba.

Razmišljajući o toj njegovoj tezi shvatio sam da je taj rat doveo ljude do novog poimanja Boga. Bog je mir. I Bog je stvarno zaustavio taj rat upravo kroz tu ljudsku želju za mirom. Time su sukobljene strane nesvjesno došle do zajedničkog poimanja Boga bez obzira na religiozne suprotnosti.

I papa Ivan Pavao II. je uspio s tom željom za mirom povezati sve religije svijeta, ali ne tako da se dogovore oko zajedničkog poimanja vjere i Boga ili da se kaže koja je vjera veća, a koja manja, ili koja je ta vjera koja obuhvaća sve vjere. On je jednostavno pozvao na molitvu za mir.

I zato me čudi, nakon ovog razmišljanja, kako to da papa Ivan Pavao II. nikada nije dobio Nobelovu nagradu za mir.