na ovo me potaknuo majin post.......o mjenjaju unatoč tome što smo sigurni da se nikad necemo promjeniti........
vratila sam se unazad 4 godine i sjetila se sebe tada i sebe danas.....opet stojim na jednom od velikih životnih raskrižja i pitam se kako cu i hoce li me nešto zgaziti na onom putu kojeg izaberem....
nije stvar u tome da su se moji neki stavovi promjenili drastično.rekla bih prije da su se popeli na razinu više...ili ipaK da se bolje izrazim-evoluirali su na svojevrstan način.
u tom periodu od 4 godine naučila sam:
-bili tolerantnija
-opustit se
-prihvatit mogućnost da me netko voli onakvu kakva ja jesam bez sranja i pretvaranja a kamoli prilagođavanja
-naučila sam i biti odgovorna na sebi svojstven način
-prestala sam se opterećivati sitnicama koje nikom ne znače ništa posebno a kamoli meni
-otkrila sam da imam puno više samopouzdanja i sposobnosti
-otkrila sam da zapravo nemam nikakvih kompleksa i da sam potpuno zadovoljna osoba kad zanemarim sve svoje njurganje i negodovanje
OTKRILA SAM PUUNO TOGA ŠTO SAM ZNALA DAVNO PRIJE ALI ME HRABROST ZA PRIHVATITI TO RANIJE U TOM POGLEDU IZNEVJERILA
u tome periodu sam i izgubila ponešto,ali ako hoćeš dobiti moraš i dati..htio ili ne
-izašla sam iz veze za koju sam smatrala da će biti vječna-nažalost,ili na sreću,ipak NIŠTA nije vječno i to se nikada neće promjeniti
-ona dječja naivnost da ništa nije toliko loše se jednostavno izvukla iz mene
-napustila me depra i tvrdi pesimizam-sad se to pretvorilo u ironiju i zajebanciju
-izgubila sam na neki način i poneke prijatelje,a o nekima su mi se oči otvorile
-otišlo je ješ tih sitnica iz mog života ali nije sad više to ni toliko bitno..........
Jedino što još želim pošto ljubav,zdravlje,dijelom i neovisnost i sreću imam,jest i to da naučim prihvatiti činjenicu da mogu biti zadovoljna životom bez velike filozofije i analiziranja svega što mogu........
eto....rekla sam.............