Zdenkov kulturni kombi

Osmi mart

Kada god dođe ovaj datum i krenu sve te priče o tome kako bi se trebalo odnositi prema njemu, što činiti, a što ne činiti, dođe mi u glavu neki tip zbunjenosti, miješani osjećaj krivnje i čuđenja. S jedne strane, uvijek me iznova fascinira, kao i na području bilo kojeg tipa prava, rodnih, svjetonazorskih ili nekih trećih, koliko je stvari za koje sam nekako desetljećima mislio da su samorazumljive u praksi posve drukčije većinski percipirano. S druge, bude mi užasno krivo kad se prisjetim svih onih situacija tijekom godine u kojima se i sam ponašam kao prokleti patrijarhalni gad, a naravno da ih ima, i to mnogo više no što bih želio… Uza sve to sam, naravno, i lijeno, inertno đubre koje ne talasa, pa ne idem ni po raznim marševima, paradama i prosvjedima ni tada kada se u potpunosti slažem s ciljevima za koje se zalažu. Mada mi se, istina, nerijetko čini da se na takvim manifestacijama načelno gubi onaj „vive la difference“ moment, koji je isto vrlo značajan u životu.

Zapravo se moj odnos prema većini ozbiljnih tema savršeno može opisati jednom davnom raspravom u kojoj (ni)sam sudjelovao. Bili smo u sedmom razredu i imali SRZ (za mlađe, sat razredne zajednice), na kojem se povela diskusija o muško-ženskim odnosima. Kao fusnotu, spominjem osupnutost saznanjem da je jedna cura iz razreda (naravno, udat će se malo iza osamnaeste) javno izrazila oduševljenje odnosom nekih svojih susjeda, gdje bi žena svakog dana dočekala muža na povratku s posla s lavorom vode i oprala mu noge! Doduše, kad bolje promislim, nešto se slično i meni događalo prošlog ljeta nekoliko tjedana, no nadam se da je operacija radi koje se nisam smio ni mogao saginjati ipak kakvo-takvo opravdanje…
Elem, SRZ… Na dva se uzastopna sata vodila žustra debata, u kojoj ja nisam rekao niti riječi. Glavni su konverzanti bili Željka, koja je branila ženska stanovišta, i Tomica, koji je branio muška. Ono što je zanimljivo jest da je na svakom od satova jedna od strana, ako smijem tako reći, „pobijedila“, iznoseći više argumenata u žensku/mušku korist i ostavivši drugu bez teksta. Nekim slučajem, na jednom od satova, onom gdje su ženski argumenti dominirali, zatekao sam se sjedeći pored Željke, a na drugom, s povoljnijim raspletom po muške, pored Tomice… Ne znam bih li se zapravo trebao ponositi time ili biti zgrožen, ali eto, i sa 14 sam mogao sagledati sve iz dvije perspektive te argumentirati (i došapnuti) stavove u korist i jednog i drugog viđenja.

Ta će me sposobnost pratiti kroz život i u mnogim situacijama se pokazati kao ograničavajući faktor - jednostavnije je, zapravo, biti sposoban odabrati stranu i ne razmišljati više nakon toga. I dan danas me čudi što tijekom rata nisam popio batine ili metak upravo zbog toga što nisam želio jasno odabrati stranu - odnosno, odabravši je stjecajem povijesnih okolnosti (jebiga, „oni“ su napadali, a „mi“ se branili) i dalje ne tajio da nisam baš posve sklon toj podjeli ni odluci. I u poslu, i u privatnom životu, nema polja gdje mi ta ekstremna ambivalentnost nije u nekom trenu odmogla, pa ipak, ne mogu si pomoći, čak ni u situacijama gdje je više-manje sve jasno ne želim postati aktivist, nego cinično sagledati obje strane, slegnuti ramenima i ugodno se smjestiti negdje sa strane, promatrajući razvoj situacije.