Moji alefi
Znate li što je alef?
Da, sjajan nekadašnji SF časopis katastrofalno nekvalitetnog uveza stranica, svakako, ali nisam mislio na to, korak iza, sve do pripovjetke po kojoj je nazvan...
Prema Borgesu, alef je točka u kojoj se sažimaju sve druge točke ovog svijeta, a valjda i onih drugih, tko će ga znati kakvih sve svjetova... On ga je pronašao ispod jedne stepenice, na nekom trošnom stubištu, što je valjda točno jednako dobro mjesto za nalaženje alefa kao što bi bilo i ma koje drugo. Jer svjetovi često ne biraju točke kroz koje se odražavaju i predstavljaju drugima. A i to što biraju, krive točke biraju, pa zašto im nitko... Ok, zastranio sam, zanemarite.
Postoje takve točke, svi mi to dobro znamo, ako ni preko čega drugoga, a onda preko ljubavi, osjećaja toliko posebnog upravo zbog pronalaženja nečega za što barem neko vrijeme smatramo da je pravi, jedan i jedini alef u drugoj osobi, prizmi postavljenoj između nas i svijeta, kroz koju potom gledamo i prosuđujemo sve ostalo. Promatraču izvana uglavnom banalno, protagonistima nimalo.
No ovo nije zamišljeno kao priča o ljubavi.
Postoje li mjesta-alefi? Nisam posve siguran da sam ikada pronašao neko takvo, no dva su bila prokleto blizu. Plato pored špilje Songhellir na Islandu, s kojeg se pruža pogled na uvale Snaefellsnesa i nepomičnu kapu hladnog oceana; i jedna određena točka u ravni zadnje kuće u Ivanju na Cresu, s pogledom na čitav Kvarnerski zaljev. Više od ta dva mjesta mi u nekom savršenijem životu, zapravo, bit će, ne bi ni trebalo... Oba su na otocima, znam, čiča Freude, znam, čovjek ne može pobjeći od svojih korijena. korijenje općenito prebrzo trči, ne možeš mu samo tako uteći.
U dijelu napisanom nevidljivom tintom mogao bih pisati i o umjetnim načinima traženja alefa, no ma kakve kemijske supstance, legalne ili ne baš, na razne načine umetane u organizam nikada mi nisu pomagale u ma čemu boljem od naslućivanja. A i ono bi prestalo više-manje odmah po završetku djelovanja. Ne, to nije način, mada jučerašnji mamurluk najbolje svjedoči da još uvijek s vremena na vrijeme pokušavam...
Teritoriji po kojima sam najintenzivnije tražio alefe su, ipak, književnost i glazba. Pronašao sam ih vrlo rano, u tinejdžerskim godinama, kao i većina ljudi. Razumljivo: broj raznorodnih točaka konvergiranih u jednu tada je još mnogo manji, tame zastiru golema prostranstva svijeta, koja nam se otvore tek kasnije, a toga nismo svjesni. Lakše je stoga skupiti svijet u jednu točku, moje su, najupečatljivije od više njih, bile Pirsigov „Zen i umjetnost popravljanja motocikla“ i „Echoes“ Pink Floyda. Tada, i nikada više: prigodom ponovljenih posjeta u zrelijim godinama to su bez ikakve sumnje jako dobra knjiga i jako dobra pjesma, ali ne i alefi, svijet je u međuvremenu previše narastao za njih. Štošta stane unutra, ali ne i čitav svijet, a kamoli sav onaj raznorodni asortiman iz opskurnih prodavaonica rabljenih i već nošenih svjetova, kakve tako rado s vremena na vrijeme posjećujem i razgledavam.
Jednom, dosta kasnije, možda sam uistinu pronašao književni alef. Tada se svakako činilo da jest, no nisam mu se nikada usudio vratiti i to provjeriti. Možda me malo mučilo što ga je napisao inače tek prosječan pisac, Carlos Fuentes, želio sam da to bude iz pera Marqueza, Viana, Sabata, Grassa... No, jebiga, nije, Fuentesova „Terra nostra“ bila je ta. Na kraju svakog poglavlja pitao sam se samo zašto je itko nakon tog romana uopće započinjao pisati neki drugi - i zašto to svijet nije prepoznao. Zar nisu mogli stati, reći „ok, to je to, nema dalja, ne treba, hvala, vratite pisaće mašine i instalirajte Minesweeper umjesto Worda.“ Možda, možda je ipak riječ o ljubavi, možda je ta prizma savršeno postavljena upravo između mojeg sunca i mene, a drugim ljudima se ukazuje samo u obliku odbačene limenke motornog ulja na prašnjavoj cesti, spremne za precizan, savršeno odmjeren udarac, koji će ih lansirati u neki grm zaborava.
A onda sam ga, izgleda, prije desetak godina našao. U glazbi, pjesmu koju si pustim jako rijetko, uvrh glave nekoliko puta godišnje, i koja me prenese u sve svjetove istovremeno. Svaki ton i svaki stih imaju tisuće značenja, savršeno opisujući upravo moje svjetove. Vjerojatno i stotine tuđih, no neka ih, u mojoj glavi ima mjesta za sve. Životinjice male, groteskne poput prošlosti. Jer da, o toj je pjesmi riječ. Ma koliko volio na tisuće ostalih, nema niti jedne koja na mene djeluje toliko ispunjujuće i toliko uznemirujuće. Kao alef. Bez kao. Alef. Zašto nakon Of Montreal - The Past Is A Grotesque Animal ljudi uopće pokušavaju pisati druge pjesme, ne znam. Neka im, neka traže neke svoje alefe, ma kako mali i beznačajni spram mojeg bili.
Ipak je to stvar perspektive, čak i kada ti jedna točka otkriva sve. Zapravo, pitate li se o čemu uopće pokušavam trabunjati uovom nesuvislom upisu, to je onaj neuhvatljivi osjećaj na kojeg nailazim samo kada čujem ovu pjesmu. Što je uvijek samoinicirano jer, srećom ili ne, trajanjem toliko prekoračuje uobičajene radijske formate da je stopa samoubojstava zbog toga održana na sasvim prihvatljivoj, a ako ćemo posve iskreno, ne nužno kroz alef, pogledati svijet i ljude oko sebe, možda čak i mrvicu preniskoj razini.
Sve je ok, ne brinite se, ne govorim ni o tome, nema takvih razmišljanja, spreman sam za dugogodišnju miroljubivu aktivnu koegzistenciju s kojekakvim grotesknim životinjama. No ipak negdje, u pozadini svega postoji onaj hladni užas s kojim se suočiš kada shvatiš da je jedina pjesma u kojoj vidiš baš sve ona koja, bar deklarativno, na ravni naslova, govori o prošlosti. Pa se zapitaš jesu li te sustigle godine deranja „No Future“? I zašto se, zapravo, više ne dereš? Je li deranje kako nema budućnosti uistinu borba za njeno ostvarenje, a prestanak deranja prihvaćanje?
Sumnjam. Zapravo, i sadašnjost je groteskna životinja, a i budućnost, usudio bih se reći, isto tako. I neka su, da nema svih tih noćnih mora koje nas okružuju i budne i usnule, ni sretni snovi i snatrenje bez kontrautega ne bi imali nikakvu vrijednost. Reče mi pogled kroz alef.
|
