Zdenkov kulturni kombi

Just to walk that little girl home

Ode i Willy.
Čovjek o kojem znam premalo.
Puno premalo.
(groznog li izraza, i ne baš posve jezično ispravnog, predmnijevam...)
Čovjek kojeg sam slušao premalo.
Puno premalo
(e, jebi ga sad...)

It’s closing time in this nowhere café
There’s no way in the world I’m gonna let that girl
Let her slip away
No I can’t explain just what’s happening to me
I can tell that guy who’s sticking close by her side
Knows her more than just casually

Ono malo što sam slušao Willya, bilo iz prvog, poznatijeg dijela karijere s Mink DeVille, bilo solo, uglavnom je bilo sjajno. No čak i u tom visokom prosjeku, jedna se pjesma odavno izdvojila i udarila me u pleksus, svom snagom...

But there’s nothing that I wouldn’t do
No there’s nothing that I wouldn’t do
No there’s nothing that I wouldn’t do
Just to walk that little girl home
Just to walk that … mmmmm
Just to walk that little girl home

Svi znamo taj osjećaj (da, da, čak i čika Dino)... No nitko, pa ni Springsteen, nije uspio tako dočarati osjećaj tople, po mogućnosti ljetne večeri i čvrste odluke da, eto, ovoga puta, nećeš dopustiti prilici da propadne. Jer je baš ovo, znaš i osjećaš, ona prava... Willy ga je, uz pomoć Doca Pomusa, što nikad nije bilo naodmet, uhvatio savršeno. Kako zamišljam Jonathana kako usamljen hoda hladnim bostonskim ulicama, nakon još jednog ljubavnog neuspjeha, tako mi je u sliku tople latinske četvrti nekog malo južnijeg grada čvrsto urezan upravo Willy DeVille.

Her flashing smile, her searching eyes
Oh a promise it seems of having all of my dreams
Finally realized
But I can’t ignore hey that guy by her side
Now I know he can’t see just what’s happening to me
There’s a look on his face he can’t hide

Na određen način, iako sam svjestan da ova pjesma govori o nerealiziranim nadama i očekivanjima, o još jednoj večeri koja ulazi u riznicu osobnih sjećanja pod tagom „moglo je biti...“ – dakle, na određeni način, ova me pjesma podsjeća i na jednu ne tako davnu proljetnu večer s drukčijim raspletom priče, i na onaj nenadmašan osjećaj u trenutku kada sam dopratio jednu djevojku kući i ondje, pred ulaznim vratima, shvatio da to želim činiti uvijek iznova, pa i sagraditi novu, zajedničku kuću s njom.

But I’m telling you there’s nothing that I wouldn’t do
No there’s nothing that I wouldn’t do
No there’s nothing that I wouldn’t do
Just to walk that little girl home
Just to walk that … mmmmm
Just to walk that little girl home

Danas, u nekakvoj iznajmljenoj štih-probi za tu pravu, zajedničku kuću, priznajem, nije ni to uvijek lako. Ne baš posve nježnim tonom izrečeni prijedlozi da zatvorim laptop i napokon odem u dućan po ulje izrečeni tijekom pisanja ovog bloga još jednom podsjećaju na staru istinu: mnogo je lakše pisati lijepe pjesme o propuštenim prilikama, koje ostaju zamrznute u vremenu, samim time zauvijek savršene, jer se nisu razvile ni u kakvu kompleksniju, višeslojniju priču. Te kompleksnije priče, ipak, jedine su prave i vrijedne čuvanja i nastavljanja novim epizodama, ma koliko ove nedovršene bile romantičnije u svojoj zaokruženosti. Ne bih se mijenjao, ni u kom slučaju.

Uglavnom, nadam se da negdje na nekom imaginarnom nebu, koje u njegovom slučaju zamišljam kao nevini američki gradić šezdesetih, s razigranom atmosferom Američkih grafita, Willy DeVille prati neku malu djevojku kući i uživa u savršenosti tog trenutka.

A sada moram po ulje...