Jedan trošni provansalski mlin
- Ali onda ne znači ništa biti Dauphinom!
Nije bilo dileme.
Vidjevši da još postoji, da je pretvoren u turističku atrakciju i da nam je usput, morali smo ga obići. Većina nas u kombiju obožavatelji smo Alphonsea Daudeta i, pogotovo, Lettres de mon moulin (Pisma iz mog mlina) i konsenzus je postignut lakoćom.
Iako, to je samo jedan stari mlin.
I još uz to turistička atrakcija.
I zapravo knjiga nije pisana ondje.
No nazvana je po njemu, a krasna Tajna majstora Cornillea događa se, eto, upravo u njemu.
Što je više nego dovoljno.
Ne mora se slagati s nekim da bi ga se voljelo. Tako je i sa knjigama. Da, ima unutra jedna ružna antisemitska pričica. Pa i zabavna Papina mazga, za koju će cinici i svi oni koji su ubili romantiku u sebi jamačno ustvrditi da je ako ne jedina vrijedna pozora, a ono svakako najbolja priča u zbirci, zapravo je apologija osveti.
Pa čak i ta sjajna, čuvena Koza gospodina Seguina, ma koliko predivna bila kao priča, ostaje dvojbena. Njena je pouka jasna: tko traga za slobodom, nastradat će, valja prihvatiti ugodno ropstvo i ne maštati ni o čemu boljem. I, dileme nema, može se iz tisuću detalja isčitati, priča o ulozi žene u društvu. Mala, prelijepa bijela kozica koju pojede strašni vuk jer je odabrala samostalnost i slobodu, pobjegavši u planinu, uživavši preko dana i stradavši ujutro, nakon cjelonoćne borbe s oblapornim vukom, ne treba tu mnogo mašte da shvatimo. I, ma koliko svatko od nas muških nerijetko poželi takvu, mogu samo reći: ne, zaboga!
Pouka je pogrešna, no priča ostaje prelijepa. I na svakoj se razglednici mlina kočoperi i po jedna krasna, bijela kozica. Urezbarena je i na privjesku za ključeve kojeg sam kupio ondje, na čijoj poleđini, dakako, piše:
Ah! Qu'elle etait jolie. La petite chevre de Monsieur Seguin.
Volim Daudeta jer vjeruje u ljude, jer im se zna smijati i jer je shvatio Hadrijanov poučak. Čak i kada je tužan, topao je i suosjećajan. Propala gostioničarka koja u hladnoj i praznoj krčmi sluša glas vlastitog muža kako najglasnije i najljepše pjeva kod one preko puta... Okrutni, oslijepjeli karikaturist-satiričar čije se lisnice svi plaše uvjereni da ondje skriva njihove prljave tajne, a unutra je zapravo odrezani pramen kose kćerke koju je zbog siromaštva morao poslati u internat. Ne mogu ih ne voljeti i ne razumjeti.
Većina je priča u zbirci lijepa. No dvije, dvije su uistinu posebne, iako nisu popularne poput onih upečatljivijih. Zvijezde, priča o pastiru zaljubljenom u nedostižnu mu gazdinu kćer, koji stjecajem okolnosti završi sam s njom, nasmrt preplašenom, u planini, uz vatru. Pokazuje joj nebeski svod i priča legende o zvijezdama sve dok ona ne nasloni glavu na njegovo rame i tako zaspi. Nema nastavka, ne može ga ni biti, to je sve što će ikada dobiti od svoje ljubavi. I jednako je lijepa danas kao i kada sam je prvi puta čitao, imavši nekih desetak godina.
Imali smo koju godinu kasnije gošću u našoj kući na Lošinju, Makedonku koju sam, mislim, već spomenuo u postu o ljubavi na prvi pogled. Bila je to starija, danas nažalost pokojna žena, nezadržive energije. Jedna od onih koje ni sekunde ne mogu biti na miru. Već prvog dana kod nas na silu je iznijela ormare iz konobe i okrečila je. Loše, godinama bismo još obijelili odjeću ako bismo se naslonili na zid. Mama i ja smo očajavali, bila je prebrza za naš usporeni ritam. Ponudio sam joj knjigu, očajnički, ne vjerujući u uspjeh - nije se doimala kao osoba koja bi mogla smiriti se i čitati.
Nije pisnula ni pomakla se satima, dok nije dovršila Pisma iz mog mlina. Da, tolika je moć te knjižice.
Koju najbolje sažimaju Starci. Neću vam ništa pričati o njoj, nema smisla prepričavati nešto tako savršeno. Ako volite priču o slijepoj baki i božićnoj večeri iz Dima (ili je to ipak bio Dim u lice?), obožavat ćete i ovo. Ne, neću ništa pričati o njoj, samo ću završiti post njenim krajem:
...Spuštala se noć kad smo izišli. Jedna nas je djevojčica izdaleka slijedila, kako bi ga vratila kući ali on je nije vidio i bio je sav ponosan što ide sa mnom ruku pod ruku kao potpun čovjek. Majčica je, raznježena, sve to gledala s praga, te je i ona, gledajući nas, dražesno kimala glavom, kao da želi reći: "Pa ipak, moj jadni muž još može lijepo hodati!"
|
