Zdenkov kulturni kombi

Jonathan i Pablo

Akoprem je i bio iznimno niskog rasta, Pablo Picasso ipak nikada nije imao problema s nalaženjem djevojaka. Zlobni bi mužjaci nadmeno i odveć brzopleto zaključili da je ženski živalj privučen njegovim nadaleko proširenim slikarskim ugledom i financijskim beneficijama koje isti donosi – ta Picasso se šepurio uokolo u Cadillac Eldoradu iz 1955, koji je nedvojbeno povelik magnet za ljepši spol, uostalom.

No bili su u krivu, jer ključ je Picassovog uspjeha kod žena ležao drugdje, a ne u bogatstvu, ugledu ili Eldoradu. Nije bilo pripadnice ljepšeg spola koja bi mogla izdržati njegov pogled, poprimale bi boju avokada samo od njega, topile se kao mousse ostavljen na suncu, postajući namah spremne poći za njim kamo god želi i činiti s njim što mu god padne na um.

Njujorški su znanci, koje je katkad pogrešno smatrao i prijateljima, mrzili Picassa. One iste žene koje su požudno gutale svaku Španjolčevu riječ i bile spremne na sve s njim, bile su predmet i njihovih upucavanja. Koja su mahom bila neuspješna. Čak dapače toliko neuspješna da je nedostižna djevojčad nazivala ove kilave udvarače papcima, seronjama i šupčinama. Što ih je peklo i razdiralo, te produbljivalo njihovu mržnju prema Picassu.

Jonathan je bio jedini iskreni Pablov prijatelj. Ponajprije zato što mu ni na kraj pameti nije bilo razvijati ružne osjećaje – ni prema kome, naprosto to nije znao ni umio. Jonathan je volio Pabla, kao što je volio i sve druge ljude, stvari, svijet oko sebe. Ponekad bi zajedno noćima obilazili lezbijske barove i ondje sumanuto plesali uz glazbu Velvet Underground. Bilo im je lijepo.

Ni Jonathan nije imao nikakvih problema sa ženama. Nije im se zapravo upucavao, one bi izdaleka nanjušile njegovu dobrodušnost, a kako je bio i pristao momak, redom su se zaljubljivale u njega. I na kraju, neminovno, bivale bi razočarane kada bi shvatile da on previše voli svijet i život da bi iz njega mogao izdvojiti jednu ženu i voljeti samo nju. Ne uspijevajući postati posebne, napuštale su ga i odlazile, no brzo bi se našla neka pretendentica na tek upražnjeno mjesto.

Tužne priče imaju jasan i određen kraj, a ovo je sretna priča, takve samo traju. Krajevi im ni ne trebaju. Da, i danas su ondje, Jonathan i Pablo, smiju se, provode, izlaze na ugodna, diskretno osvjetljena mjesta, gdje nije ni pretoplo ni prehladno. Plešu. Mijenjaju djevojke. Dobro im ide. Niti jedna djevojka nikada nije niti jednom od njih rekla da je papak, seronja ili šupčina.

Jer to i nisu.