Zdenkov kulturni kombi

Prvi sudar

Nažalost, doslovno. Danas sam, zapravo sada već jučer, prvi puta u životu razbio auto. Situacija je bila blesava, ja još blesaviji i potpuno kriv. Krenuo sam frendu na svadbu, dakako prekasno i u žurbi. Vozio sam se oko 120 po autoputu prema Zagrebu, kada su se stvari nenadano zakomplicirale. Shvatio sam da se ispred mene događa nešto čudno, odnosno da je desna traka zatvorena, pomislio da su opet neki radovi, lagano usporio i skrenuo u lijevu. Nije bilo riječ o radovima, nego o sudaru Mercedesa belgijskih tablica (s natpisom BOG) i Škode. Policija je bila na uviđaju, no na prvi pogled je izgledalo dosta gadno, te sam se zagledao u nesreću, automatski. Te nisam navrijeme uočio da Scenic ispred mene jako koči, kako ne bi prebrzo prošao preko krhotina na cesti, vjerojatno. Okrenuvši glavu naprijed, uočio sam da mi je Scenic preblizu te instinktivno i ja svom snagom nagazio na bremzu. Nažalost, na mom starom Citroen AX-u kočnice nisu nikada bile najjača strana, i auto je pri naglom kočenju trznuo ulijevo. Pokušao sam ga ispraviti, no izgubio sam kontrolu i auto je udario u ogradu po sredini auto-ceste, zanio se i zaustavio. Rezultat izgleda ovako:







Ne znam koliko sam vozio u trenutku nesreće, očigledno ne jako brzo, pošto ovo nije snažan auto i da sam udario većom brzinom oštećenja bi bila mnogo veća. Zapravo bi se uz nešto novog lima i svjetala, te ravnanje nosača naprijed moglo vrlo lako osposobiti ga za vožnju, mada sumnjam da se isplati. (Usput, nije mi jasno na koju sam foru razbio i jedno stražnje svjetlo, pošto s te strane nema drugih oštećenja.)

Policajci su bili vrlo korektni prema meni, vjerojatno zato što su imali pune ruke posla s prvom nesrećom (u kojoj, na sreću, koliko sam shvatio, isto nitko nije ozlijeđen), i zato što je situacija otpočetka bila jasna: ja sam kriv, neprilagođena brzina, odmah sam to i vidio i priznao. I vozač Scenica se zaustavio i došao me pitati mislim li da je on kriv, na što sam, dakako, iskreno rekao da nije i pustio ga da ode. Malo me iznenadilo što nisam morao raditi alkotest, no ionako s bloga već znate da čitav mjesec nisam popio ništa zbog bolesti (a i inače nikada ne pijem kada vozim). Zapravo, neću se žaliti: šteta kolika jest jest, ja imam jednu manju ogrebotinu na laktu, nikoga drugog nisam povrijedio... U čitavoj mi je priči najviše žao što sam propustio svadbu, a i mladenci su nadrljali, pošto je za njih pripremljenih sto eura promptno prenamijenjeno u plaćanje kazne i šlepanja.

Zato sam se kasnije kraljevski počastio, uništavajući stres jakim sredstvima, shodno trenutnoj prinudnoj dijeti i čekanju nalaza: dva indijska čaja bez ičega u birtiji, poneki gutljaj negazirane vode, a doma su me čekali dijetalni zobeni keksi najgenijalnijeg imena ikada: Zobelix.



Naravoučenje? Gledati ispred sebe kada se vozi. I steći taj uvjetni refleks da se jako uspori kad se naiđe na nesreću, pa makar već bila ograđena, s uviđajem u tijeku - otkako vozim dvaput sam, do danas, naletio na nesreću na autocesti i, sada se sjećam, oba puta prošao prebrzo. Treći puta nije prošlo.