Zdenkov kulturni kombi

Sastanak u Samari

Kostja Ščepanovič Jandrukin nonšalantno je hodao gradskom tržnicom, s pendrekom nehajno zataknutim o pas službene uniforme. Babe koje su prodavale kupus pozdravljale su ga, potajno se nadajući da će jedar i naočit policajac biti slobodan kada njihove kćerke stasaju za udaju. Odeblji, rumenih obraza, uvijek besprijekorno obrijan i ispeglan, činio se idealnom partijom. Mnoga bi mlađa prodvačica glasno uzdahnula vidjevši ga, ljudi u državnoj službi oduvijek su bili na cijeni u ovim krajevima.

S druge su se strane tržnice kroz vrevu usporeno probijali Vitalij Ivanovič Pečorin i Sergej Nikolajevič Miškin, bez pretjerane žurbe, više iz dosade nego iz stvarne potrebe jezdeći ovom ljudskom košnicom. Vitalij je bio visok i usukan, iz bolje obitelji, Sergej omanji i nabijeniji, prijatelji od djetinjstva, netom završili gimnaziju, jedan u potrazi za stalnim poslom, drugi čekajući odlazak na studij u Moskvu. Odjednom, baš pored štanda s posebno velikim krastavcima, prijatelji se nađoše sučelice policajcu crvenih obraza. Jandrukin prodorno i značajno pogleda visokog mladića, a ovaj protrne, problijedi, okrene se i da petama vjetra, projurivši kroz gomilu koja se bavila svojim poslovima.

- Zašto si mi preplašio prijatelja? - upita zbunjeni Miškin, ne shvaćajući što je natjeralo Pečorina u bijeg.

- Nisam želio. - odvrati policajac - Iznenadio sam se što ga vidim ovdje, imamo dogovoren sastanak u Samari večeras.

Te je večeri na gotovo praznom parkiralištu iza propale poljoprivredne zajednice Vitalij Ivanovič Pečorin kupio šut bijeloga od odebljeg dilera crvenih obraza, koji je preko dana radio kao policajac. Nije imao dovoljno novca za to, roditelji su počeli pažljivije skrivati rublje i vrijednosti zadnjih mjeseci, pa je umjesto plaćanja razlike morao popušiti Jandrukinu, zavaljenom otkopčanih hlača na vozačkom mjestu Lade Samare zatamnjenih stakala. Niti jedna od baba s tržnice neće dočekati da joj se kćerka uda za pristalog policajca, ali su dvije već, a da to nisu znale, imale sinove čije je čmarove Jandrukin dobro poznavao.

Kasnije te večeri Pečorin si je u lijevu ruku uštrcao zadnji šut u kratkom životu. Našli su ga ujutro, već hladnog, iza reda praznih kontejnera, tek je u jednom živjela turkmenska porodica koja nije ništa vidjela ni čula. Oči su mu bile širom otvorene, staklene i preplašene. Susreo je Smrt.