Ja nisam grom!
Te sam stoga otišao, ako ne baš u koprive, a ono barem u Koprivnice. Megaloman, dakako, ova jedna, naša, nije mi bila dovoljna, morao sam ići potražiti množinu. I nađoh je, na istoku Češke:
Zašto bi itko uopće tratio vrijeme na put u tu pripizdinu? Karta sve govori: pola grada zauzima tvornica Tatra, ostalo su spavaonice za radnike u njoj... Iako, automobil na grbu grada ukazuje na tradiciju - i zaista, proizvodnja je počela još u devetnaestom stoljeću, među najstarijim je to tvornicama automobila i kamiona na svijetu. A mene to ipak, sorry, naša Koprivnico, zanima više od Vegete i naivnog slikarstva. I da, Knorr radi bolje juhe u vrećici od vas! Ajde, Vikend doručak još uvijek priznajem, iako mi je ovo novo pakiranje sumnjivo...
Ah da, Tatra. Nije tamo samo tvornica, nego i muzej. Technicke Muzeum Koprivnice, u realnosti Tatrin tvornički muzej. A pred njim Slovenska strela.
Šinobusi nisu moje područje, preskočit ću opis, kao što preskačem i opis dijela muzeja posvećenog najpoznatijem sinu Koprivnica, Emilu Zatopeku, Češkoj lokomotivi, najvećem atletičaru dvadesetog stoljeća. Slikao jesam, možda me detektivi jednom nagovore da Emilu dadem i neki zaseban post.
A sada, bez mnogo komentiranja, zašto je Tatra najzanimljivija i najluđa tvornica u povijesti automobilizma, dovoljno luda da joj se odem pokloniti u Nedođiju Donju. Nije zato što su prvih tridesetak godina radili razmjerno konvencionalne, iako lijepe i simpatične automobile poput ovih:
Niti zato što i dan danas rade jako dobre kamione, a u toj su konkurenciji pobjeđivali na reliju Pariz-Dakar.
Tek dijelom zato što su čak i za komunizma uspijevali tu i tamo, onako iz gušta, napraviti poneki fascinantan trkaći automobil:
Dijelom i zato što je VW izgubio sudsku parnicu i za svaku prodanu Bubu plaćao Tatri tantijeme, uzrokovane činjenicom da je najpopularniji automobil svih vremena, u velikoj mjeri, plagijat Tatrinog prototipa V570.
Mnogo više zato što su svi novi modeli desetljećima rađeni srcem, dušom i imaginacijom nezamislivom većim, konzervativnijim korporacijama. To najbolje pokazuju ovi modeli, ravno iz tvorničkih dizajnerskih studija:
Zato što su potkraj četrdesetih poklonili Staljinu kabriolet koji nam danas izgleda dizajnerski najmanje deset godina mlađi. I zato što su ga po Džugašvilijevoj smrti uzeli natrag.
Mnogo više zato što su, u potrazi za savršenom aerodinamikom, uredno oblikovali auspuh revolucionarnog T77 kao riblji rep:
I zato što je za rata Wermacht izdao službeni dopis kojim svojim oficirima zabranjuje da rekviriraju i voze Tatre T87. Bio je to najatraktivniji, najaerodinamičniji i najmoderniji automobil tog vremena, s kojim su jurili novoizgrađenim autobahnovima brzinama većim od 160 km/h. Samo, aerodinamika tada još nije bila savršena i znalo bi se dogoditi da se, pri takvim brzinama, prednji kraj odigne od tla. Ne zna se koliko je njemačkih oficira tako poginulo, očigledno dovoljno za službenu zabranu... Pa ipak, za rata je Tatra napravila još letalnije vozilo, motorne sanjke na bazi modela T87!
Kao i klasični T87, i sanjke su imale zrakom hlađeni V8 motor iza stražnje osovine, što je koncepcija koju će tvrtka zadržati sve do gašenja automobilske proizvodnje, prije samo nekoliko godina. Zamislimo na što bi tek Tatre bile nalik da je zaživio ovaj diesel motor W18 konfiguracije, također iz ratnih godina!
Da, Tatre su fantastične, posebne, neuračunljive, lijepe, drukčije, lude, jedinstvene, nesuvisle i dostojne najfanatičnijeg obožavanja. Nažalost, tajna nije mogla dugo ostati sačuvana i šanse da ikada dođem u posjed svojeg ultimativnog automobila snova, aerodinamične Tatre T87, sve su minornije. Cijena ovih predivnih strojeva raste i vrlo će ubrzo biti dostupni samo onima jako, jako bogatima. A moje se šanse da takav postanem nekako jednako proporcionalno smanjuju...
Privlači mene i kasniji, također predivni model 603, no i tu bi moglo doći do opakog probijanja budžeta. Jeftinih krševa po Istoku još ima, dva su mi komada, nažalost u stanju koje ne nudi mnogo nade u restauraciju, poznata i kod nas... No, restaurirani primjerci na Zapadu počinju postizati fine cijene.
Tako da je jedina Tatra kojoj se, realno, mogu nadati, kasniji model 613. Početkom osamdesetih ponešto ih je uvezeno i kod nas, moglo ih se, mada jako rijetko, vidjeti na cesti. Prošlo je desetak godina otkako sam vidio zadnju, istinabog, ali to je automobil kojeg bih realno mogao naći, i to za vrlo male novce. Jer nema kolekcionarsku vrijednost, osim za fanatika poput mene. Ogroman je, troši kao tenk, dijelova nema... A nema ni vizualnu atraktivnost ranijih Tatri. Pa ipak, za pristojne novce, u dobrom stanju, kupio bih ga. Kad bih ga našao. Znate li ili čujete štogod, javite...
Nadam se da vam ovo putovanje kroz povijest Tatre nije bilo naporno. Barem ne kao meni, koji sam u nekoliko navrata morao prekidati pisanje i trčati u prostoriju kamo čak i ja idem pješke. Zadnji su me dani zatekli u stanju učestalih posjeta takvim izbama, a ondje, bilo sjedećki, bilo stojećki, razmišljam o starogrčkoj filozofiji. I zaključujem da je Heraklit bio u pravu.
Sve teče.
|
