Zdenkov kulturni kombi

Od svih tih sjajnih zvijezda

Blanche DuBois uvijek je ovisila o ljubaznosti stranaca. Te je prošla kako je već prošla. Onako kako, mahom, prolaze oni koji se moraju previše oslanjati na druge. Jer, ljubaznost sranaca nije nešto čega ima u izobilju. Pozitivne emocije nemaju tako oštre rubove poput negativnih, te teže prorežu put iz naših čahura. Čak i prema ljudima spram kojih smo spremni djelomično se otvoriti, kamoli tek prema neznancima.

Zapravo, kad bolje promislim, mnoga od umjetničkih djela kojima se iskreno divim govore upravo o tom otvaranju čahure. Chanson pour l'Auvergnat Georgesa Brassensa možda najeksplicitnije, i zato joj se, uz predivan glazbeni minimalizam, uvijek iznova vraćam, doslovce dsetljećima. Vercorsovu Tišinu mora svakih nekoliko godina iznova kupim u kakvom antikvarijatu, posudivši prethodni primjerak tko zna kome i zaboravivši na to. Bog zna imam li je i danas doma. Trenutak kada James Cagney u Angels With Dirty Faces počne zapomagati smatram jednim od vrhunaca povijesti filma.

Pa, ipak, možda nitko nije tu eksplicitnu "kindness of strangers" nježnije i bolje dočarao no Nancy Kress u pričici od koje sam popalio naslov ovog posta. Situacija o kojoj piše na prvi pogled nije tako ekstremna kao ostale navedene, no u suštini je možda i mnogo ekstremnija, govori o pobjedi nad iskonskim strahom od drukčijeg. Za one koji ne znaju, priča je to o konobarici koja posluži aliena, ne praveći nikakvu, odnosno, ispričavam se, praveći tako malu razliku između njega i ljudi. Nema smisla opisivati, samo čitanje pomaže.

Probisvijet iz boce je jednom, u polumraku doduše, dvadeset minuta pričao s tipom kojeg je znao, a nije se mogao sjetiti o kome je riječ. Tek kasnije, kada su mu rekli, shvatio je da postoji jedan osobeni znak koji mu je promakao: tip s kojim je pričao je, naime, crnac. Nekom će možda biti smiješno, ali ja se divim bocoljubitelju: tako bi, naravno, i trebalo uvijek biti.

Ne moramo tražiti ni aliene, ni rasne razlike, na mnogo bližem planu već postoji različitost i učahurenost od čijeg razbijanja valja početi. Za koji dan ćete u Kliku moći čitati kolumnu u kojoj, između ostalog, opisujem kako sam saznao da cura u koju sam u srednjoj bio zaljubljen ima najveće cice na školi. Tako da su mi rekli. Još uvijek sam ponosan na taj detalj, ma koliko me neki ismijavali: to samo pokazuje da sam gledao i zaljubio se u druge stvari. Tako bi, naravno, i trebalo uvijek biti.

Ima li ova lamentacija ikakvog dubljeg smisla, ili zaključak? Ne, zapravo. Bilo je to podsjećanje na nekoliko dragih mi umjetničkih djela i na dva lijepa, ispravna trenutka. A zaključak? Mnogo bolje no što bih ja znao, formulirala ga je prije više od šezdeset godina Anna Frank: "Unatoč svemu, još vjerujem da su ljudi u duši doista dobri."