Zdenkov kulturni kombi

Dugoočekivana, razočaravajuća priča o Americi s nekoliko ne baš pretjerano objašnjavajućih slika

Pet sam dana proveo u Washingtonu, od toga tri i pol na telekomunikacijskoj konferenciji, pa ne očekujete valjda da imam išta pametno za reći? Da, očekivao sam stakleno-betonske kaveze i nepregledne kolone automobila, ulice na kojima nema prolaznika i gdje je potrebno pozvati taksi dovoljno brzo, prije no što te netko opljačka ili, ne daj bože, zakolje. Očekivao sam masu debelih ljudi, pretjerivanje u svakom mogućem pogledu, McDonaldse i Burger Kingove pošlihtane sa svake strane ceste... Nisam dobio ništa od toga. Dobio sam ugodan grad dvokatnica i trokatnica sa šiljastim krovovima i šarenim fasadama, s balkončićima i tornjićima. Zelenila posvuda, posadili su kakvo drvo ili bar leju-dvije cvijeća gdje su god mogli. Živi se na ulici i više-manje svuda ide pješke, svuda se protežu ugodni restorančići raznih nacionalnih kuhinja, svi pristojno popunjeni (osim kod Larryja, ondje nitko ne jede sladoled). Svi su vitki i bave se joggingom, ili bježe pred agresivnim vjevericama kao vjeverice pred lasicama.

Ipak, ima stvari koje čovjek može vidjeti samo u Americi. Apsolutno najbolji običaj, uveo bih ga odmah i kod nas, jest da ti gdje god dođeš i sjedneš, bilo jeo ili samo pio, odmah donesu veliku čašu punu vode i leda. A ja bih i inače uza sve pio vodu, čak i uz pivu, i ostao sam oduševljen time. Samo, za to im treba mnogo leda. Ako i ponestane, nema problema: vidio sam kamion-hladnjaču s natpisom "Emergency Ice Delivery". Također, sirene tulijo: murija, hitna, vatrogasci... Svi jure gradom u svako doba dana i noći s upaljenim sirenama. O bifteku prelivenom užasno slatkim sosom od borovnica neću ni pričati, jer mi se zapravo većina ostale klope i cuge jako svidjela. Svi etnički restorani nude pive iz matičnih zemalja, što je bilo ugodno otkriće. Jedino, u etiopijskom restoranu nude eritrejsko pivo (na stranu to što je grozno, ali to je, politički, otprilike kao da u srpskom restoranu nude hrvatsko pivo). Inače, ondje sam odlično jeo nešto što se zove Yebeg Allitcha (iliti Jebe Galića, ipak sam radio na HTV-u, pa nisam mogao odoljeti), a riječ je o raskuhanim komadima janjetine na lešo, s komadima povrća i blagim sosom.

Ostalo nek kažu slike.

Osamnaesta je ulica možda najpitoresknija i najtipičnija za sliku o Washingtonu kakva mi je ostala u glavi.


U toj se ulici nalazi i etiopijski restoran u kojem smo s guštom jebali galića.


Živi se vani, na ulici - ovo je slikano u petak rano poslijepodne, dakle za radnog dana, na Dupont Circle.


Jesam li rekao da je Washington grad zelenila? Vjerovali ili ne, ovo je snimljeno u samom centru, s mosta, parsto metara od kineske ambasade.


Na ovu besplatnu vodu sam se lakoćom navukao i bio bih oduševljen da i našim ugostiteljima pređe u naviku.


Neočekivani susret na Connecticut Avenue - Tomos!


I nakraju, ehm, jedna za hiperborealnog vjetropira... Ne znam otkud mi ovo, nekako se slučajno zateklo na mom fotiću, nemam pojma kako ni zašto.