Nuvolari
Automobilističke utrke nama, koji smo zaljubljeni u njih, iz nekog ne baš posve jasnog razloga predstavljaju više od običnog sporta i prema njihovim protagonistima se baš i ne odnosimo kao spram ostalih sportaša. Htjeli to priznati ili ne, u tim vozačima ne gledamo obične ljude. Nego heroje. Te uobičajene ljudske slabosti ne povezujemo s njima. Smrt na stazi prihvaćamo, to je u opisu radnog mjesta heroja, ali bolest nije. Zbog toga odlasci poput smrti od raka Richarda Burnsa prije nekoliko mjeseci ili onog Gunnara Nilssona 1978. g. dolaze kao neočekivani udarci, nešto nepovezivo s utrkama. To je znao i osjećao i možda najveći vozač ikada, Tazio Nuvolari. Tijekom drugog svjetskog rata počeo je osjećati simptome opake bolesti koja će mu, na kraju, i oduzeti život. Bio je sve slabiji i slabiji, no i u prvim poslijeratnim godinama i dalje je vozio – herojski. Progonjen demonima, riskirao je više nego ikada ranije. Želio je poginuti. Dostojanstveno. Na stazi. Nipošto shrvan bolešću, u krevetu. Zato je vozio na nož, uvijek na rubu, čekajući neumitnu grešku i trenutak u kojem će precijeniti svoje mogućnosti.
Utrka Mille Miglia 1948. bila je okrutni vrhunac, metafora Nuvolarijevog stanja – nije se samo vozačevo zdravlje raspadalo, raspadao se i njegov Ferrari. Kašljući i pljujući krv, maestro je sijekao apeninske zavoje, stvorivši prednost od 29 minuta! (Ta je prednost otprilike jednaka onoj koju će sedam godina kasnije na istoj utrci napraviti Stirling Moss, u vožnji koju se i danas smatra jednim od najvećih podviga u povijesti utrka - uz pomoć suvozača Denisa Jenkinsona, koji je razvio posve novu metodu označavanja i čitanja zavoja pred sobom - a Nuvolari je imao 1500 km ceste pred sobom, bez ikoga da mu govori kakvi zavoji slijede.) No, greška nije dolazila, a Taziu ponos nije dopuštao da je napravi namjerno. Bila je to sumanuta vožnja čovjeka u potrazi za smrću – ili možda samo istinom o konačnim granicama vlastitog umijeća. Nažalost, Ferrari to nije mogao izdržati – dijelovi automobila ostajali su posvuda po stazi. Kada se raspalo i vozačevo sjedalo, Nuvolari je umjesto njega stavio vreću naranča – i nastavio voziti. U Maranellu ga je Enzo Ferrari, inače ne naročito poznat po sućutnosti, preklinjao da odustane, zgrožen Taziovim stanjem. Stisnuo je gas, odmahnuo rukom i pojurio dalje – sve dok ga kvar kočnica nije zaustavio. Lokalni svećenik izvukao ga je iz auta, on je sam bio preslab za to, i položio u krevet. U krevetu je i umro, onako kako nije želio, pet godina kasnije, nakon što je zadnjih devet mjeseci života proveo paraliziran.
Najfascinantniji glazbeni nastupi znaju biti djelo ljudi koji se raspadaju iznutra, razoreni bolešću. Pada mi na pamet posljednji Brelov album, kažu da su u povijesti snimanja ploča u Francuskoj samo dvaput glazbenici po završetku pjesme ustali i spontano ovacijama nagradili pjevača: jednom Sarah Vaughan i tada Brela. Sjetim se i one bolno iskrene i jednostavne izvedbe Help! koju je Roy Orbison snimio neposredno pred smrt. No, pravi je glazbeni pandan Nuvolariju ipak samo jedan: John Coltrane. Kao što je Tazio, smatra se, astmu zaradio udisanjem ispušnih plinova svojih i tuđih trkaćih automobila, tako i groznu sliku umirućeg Coltranea, koji ne prestaje svirati saksofon iako mu se zubno meso doslovce raspada i usna je šupljina puna krvavih rana dovodim u vezu s njegovim sumanutim sviranjem. Što vjerojatno nije točno, i Parliament će me sigurno ispraviti, znam da je čovjek umro od raka jetre i da su priče o krvavim, izranjavanim ustima vrlo vjerojatno samo apokrifna legenda, ali slušajući njegove snimke iz šezdesetih čujem čovjeka onako isto progonjenog demonima poput Nuvolarija na Mille Miglia. Jer, obojica su Umjetnici, na samom vrhuncu, obdareni talentom koji nadmašuje išta ikada viđeno u njihovim disciplinama, ili je u najmanju ruku jednak najvećima, ma koga god smatrali takvim.
Coltraneovu Umjetnost na sreću i danas možemo čuti, o Nuvolarijevom Umijeću možemo samo čitati. Pa ipak, od tih me priča prolaze srsi. Upravo na Mille Miglia, godine 1930., Nuvolari je zbog mehaničkih problema zaostao za svojim vječnim rivalom Achilleom Varzijem (drugi najveći talijanski vozač tog vremena, karijeru će mu prekinuti jedna od onih ljubavnih priča većih od života, nažalost sa ženom momčadskog kolege, te ovisnost o morfiju, a usmrtiti ga otpalo lišće na jednoj švicarskoj stazi). Varzijeva prednost bila je prevelika i Nuvolari je znao da ga ne može sustići. Ne na normalan način. Trasa utrke išla je uz jadransku obalu, tijekom noći, to su one slike kojih se zacijelo sjećaju svi koji vole Amarcord. Dugačke ravnice omogućavale su Varziju da jasno vidi prati li ga itko - svjetla pratećeg automobila mogla su se uočiti i na nekoliko kilometara daljine. Te ih je Tazio isključio. Vođen samo mjesečinom, sumanuto je jurio priobalnim cestama, kao McWatt u Kvaki 22, bez svjetala. Nemojte misliti da je Varzi vozio sporo - ali, nije davao sto posto, kontrolirao je utrku... Mislio je da kontrolira utrku, ali Nuvolarijeva je Alfa, vođena Lunom i nikad nadmašenim talentom vozača, bila sve bliže. Kilometrima je Tazio procjenjivao put prateći Varzijeva stražnja svjetla. Na kraju, u trenutku pretjecanja, ponovo je uključio svjetla, mahnuo rivalu i nestao u daljini, dok je zora polako bojala zapadnu obalu Jadrana, njima za leđima, na usponu preko Apenina do Rima. Varzi je ostao nijem, svjestan da je upravo svjedočio nečemu neponovljivom. Baš poput publike na jednoj manjoj, poslijeratnoj utrci, na kojoj su mogli vidjeti kako se Nuvolariju otkida upravljač i ostaje mu u rukama, a on mrtav hladan, upravljajući samo uz pomoć štange koja je držala volan, s kolom upravljača u ruci i širokim osmijehom ulazi u boks.
Ne znam jeste li nakon čitanja ovog posta imalo bliže poimanju toga zašto toliko volim auto utrke, ali odgovor je zapravo iznimno jednostavan. Eto, zato.
|
