Obojeni program
U čudnovatom svijetu bizarnosti od kojih se sastoji život (što bi frend rekao "Čudni su putevi Gospodnji, ali naši bogme nisu".) jučer sam se našao na koncertu novosadskog Obojenog programa. Umah nakon što sam na blogu obznanio pjesmu kojom sam proglasio da sam "farbenblind"... Što se pokazalo netočnim, pošto mi je na koncertu bilo sjajno. Doduše, koliko ime odgovara konceptu, ostaje upitno - sviđa mi se autoironija stagea na čijoj je stražnjoj strani velika crna pozadina, na kojoj je jednostavnim bijelim slovima napisano "Obojeni program". Zakon.
Za one koji, poput mene do prije nekoliko dana, za ovaj bend znaju u najboljem slučaju po imenu, evo kratkog opisa njihovog vizualnog i auditivnog dojma. Pjevač-vođa benda je kepec s unjkavim glasom (frapantno nalik Ripperovom) koji ne može zapamtiti vlastite tekstove, pa ih je zapisao u tekicu (pisaćim strojem) i čita ih odande. Zgođušna pjevačica (kraj njega se čini prilično visokom) nema problema s pamćenjem svojih dijelova, kao ni s pjevanjem, sjajno nadopunjuje njegove manjkavosti i pjevajući neke refrene zajedno s njim smanjuje monotoniju do koje bi, neminovno, došlo da njegov slabašni glas mora iznijeti čitav koncert. Prednost je čitave priče što je Kebra svjestan svojih nedostataka te su vokalne dionice zapravo pretvorene u strukturalni dio glazbe, vokali se tretiraju kao instrumenti, koji služe otprilike istoj svetoj svrsi kao i četvorica instrumentalista iza (koje neću zasebno komentirati, osim pohvale da djeluju kao sjajna cjelina) i semplovi: frenetičnom ritmu.
Prije nekoliko godina jedan je dio ljudi s kojima se družim zabrijao na eksperimente s nekim ne baš legalnim supstancama, i pritom su kao zvučnu podlogu za izmijenjena stanja odabrali, dakako, kao i gotovo svi ostali - techno. Nemam ništa protiv te vrste glazbe, određene stvari i sam znam poslušati, ali smetala me opća ispraznost glazbe koju su oni tada puštali, te sam odlučio intervenirati. Zaključio sam da im u tom stanju treba isključivo frenetični ritam i snimio znamenitu kompilaciju nazvanu "Kazeta za drogiranje". Gore sam nasnimio prvi album Tom Tom Cluba, nešto ranog Santane, puno sambe, neke brze stvari Tangerine Dream, Autobahn... i kazeta je, dakako, postala hit. Dok su brijali na eksanje (što nasreću nije dugo potrajalo) slušali su više-manje samo nju. Uz frenetičan ritam, nudila im je i glazbu. Obojeni program, pogotovo u koncertnoj varijanti, mogao bih komotno uključiti na takvu kompilaciju. Jedan je to od najritmičnijih bendova koje sam čuo, samo mrtav čovjek ne bi počeo mrdati guzicom kad ih čuje. Pa čak i kada, kao u mojem slučaju, zbog dimenzija iste amplitude tog mrdanja počnu ozbiljno ugrožavati one uokolo...
Ono što me ponajviše fasciniralo vezano za ovaj bend jest činjenica da sam ih tek sada otkrio, odnosno da su mi petnaestak godina uspjeli promicati. Razloge nije teško determinirati - prva je ploča objavljena neposredno prije rata, u doba kad sam ionako bio razočaran domaćom produkcijom i ne pretjerano zainteresiran za nove bendove (živeći u uvjerenju da je yu glazba više-manje propala po samozapaljenju i imploziji novog vala). Rat je pokidao sve veze i nisam imao priliku čuti čitavu jednu, zapravo čak nekoliko generacija srpskih bendova, iako sam imena registrirao iz časopisa. Te su mi, po svršetku rata i normalizaciji odnosa, ti bendovi ostali u ladici "ni vrit ni mimo". Neko prešutno uvjerenje, da su tako dobri već bih ih čuo i oduševio se, ovako, pošto nisam, mora da su drugoligaši.
Nisu. Nipošto. Nikakvi drugoligaši. Obojeni program je velik, sjajan bend. Sjeban vremenima i medijskom izolacijom, jamačno. Ali bend koji je zaslužio mnogo jači status od onog koji ima. Ne bunim se, u Močvari je bilo ljudi taman toliko da publika bude ok, a da se ne moramo gurati i gužvati. Mogu razumjeti da se dijelu ljudi ne sviđaju zbog neke prigušene, gotovo tipično novosadske hermetičnosti, odbijanja isticanja vokala i poruka u prvi plan, ili naprosto zbog asocijacija na Pipse... Ali Kebra je ono što Ripper nikada nije bio i neće biti. Nepretenciozan. I glazbenik. Iako objavljuje svoju poeziju u knjigama i ne svira... Paradoksalno, dakako. Znam da postoje ljubitelji njegovih tekstova, ali on ih uistinu ne nameće, nego čini vezivnim tkivom glazbe. Ako poruke i ideje i postoje, nisu nametnuta. A i poruka koju zajedno čine naslovi njihovih albuma, N-O-V-I-S-A-D, lijepa je i jednostavna. Ne možeš to ne voljeti.
|
