Fina Zdrava Papica

30.01.2012., ponedjeljak

Priča koja drži vodu

"Čime se baviš?", upitala me poznanica nakon dugo vremena otkad smo se zadnji put čuli.
"Učim ljude piti vodu", odgovorio sam gledajući ju u oči.
Podignute obrve su prethodile očekivanom pitanju: "Molim?"

Da, učim ljude piti vodu i za to sam plaćen. Sljedeće logično pitanje: zar ne znaju ljudi piti vodu?? Začudili biste se...

Svi mi smo u osnovnoj školi učili neki impresivan postotak koji je označavao koliko našeg organizma ona čini. U vrijeme mog osnovnoškolskog obrazovanja se baratalo brojkom od 70%. Danas svatko ima neku svoju brojku, ali jedno je sigurno - voda je od presudne važnosti za zdravo funkcioniranje našeg tijela. Naše kosti sadržavaju 10-15% iste, a 85% našeg mozga čini pogodite što.
Rad svake od trilijuna stanica u našem tijelu ovisi o njenoj (ne)prisutnosti, svaki proces u našem tijelu ju zahtjeva.
Pravilan kvantitativni i kvalitativni unos vode na dnevnoj bazi je kamen temeljac našeg zdravlja.

Kada savjetujem ljude ili im radim program izbalansirane prehrane, moje prvo pitanje je uvijek: "Koliko vode popijete dnevno?"
Odgovori su svakojaki... Neki ljudi ponosno i s osmjehom na licu kažu: "Uuu, puno." Kada ja pitam koliko je to, često čujem odgovor: "Litru, ponekad čak litru i pol!" Drugi pak u svoj dnevni unos vode ubroje i sokove, mlijeko, kavu, pivu... Tada im moram pojasniti da ih pitam samo i isključivo za vodu, jer ostale tekućine imaju disbalansirajući utjecaj na organizam. Sljedeće pitanje je uglavnom: "Pa dobro, koliko vode je dovoljno vode??"
Svi smo čuli brojku od 8 čaša dnevno i to je bilo neko zlatno pravilo. Nažalost, bez utemeljenja. Sasvim je razumljivo da dnevni unos ne može biti isti za osobu od 55 kg i onu od 105. Isto tako, ne može biti jednak za sportaša, fizikalca i šalteraša. Samo konstatiranje nekog pravila koje vrijedi za sve je jako nezahvalan posao, ali zadnje upute Svjetske zdravstvene organizacije donose dvije točke kojih bi se morali držati:

1. Dvije litre pitke vode dnevno minimalno;
2. Jednu litru vode na svakih 25 kg tjelesne mase idealno.

Neki moji klijenti teško prihvaćaju ova pravila, radio sam s ljudima koji su kroz dan unosili litre raznih tekućina, ali gotovo niti kap vode. Takvima uvijek pokušavam objasniti da je tijelo savršen stroj, ono će se prilagoditi i naći sebi resurse. Ako ne dobije dovoljno vode "odozgo", uzet će si "odozdo" - iz crijeva. Mi nećemo biti žedni jer smo puni soka ili kave i "vuk sit, ovce na broju". Ili ne baš?
U svom djelu "GAPS", neurologinja i nutricionistica Natasha Campbell-McBride tvrdi da je probavni sustav najvažniji i ključni dio ljudskog tijela kada je zdravlje u pitanju te da se poticanjem zdrave mikroflore (i uklanjanjem one nezdrave) u crijevima mogu izlječiti ne samo fizički poremećaji, već i sve zastupljeniji ADHD, autizam, epilepsija pa čak i šizofrenija.
Drugim riječima, Campbell-McBride tvrdi da svi ti poremećaji nastaju zbog kemijskih neuravnoteženosti u tijelu, koji su rezultat loše prehrane. U svojoj knjizi spominje i slučajeve koji podupiru njenu teoriju.

Prosječan današnji čovjek ima izrazito lošu situaciju u crijevima. Ako tom crijevnom kaosu dodamo i nedostatak vode, dodatno oslabljujemo svoj imunitet i kompromitiramo svoje zdravlje. Nepravilan dnevni unos vode se prvo očituje u urinu, a zatim na koži, kosi i noktima. Ako vaš urin ima jaku boju i/ili jak miris, vrijeme je da prošećete do kuhinje s čašom u ruci. Isto učinite ako vam je koža suha, peruta se, vrhovi kose ispucani ili nokti lagano izbrazdani.



Da, neke stvarno moram učiti piti vodu jer, ako i prihvate moju sugestiju, velike su šanse da će ujutro ustati i neumiveni u sebe naliti pola litre - litru vode. I tako par puta dnevno i šlus! Ne ide to tako...
Najmudriji plan navodnjavanja smo "ukrali" od naroda Dalekog Istoka, koji imaju možda (ne nama najukusnije, ali) najzdravije prehrambene navike te su ujedno i jedni od najdugovječnijih.

Izgleda otprilike ovako: ujutro, nakon jutarnje higijene - čaša (ne jako hladne do tople) vode. Ovime tijelu nadoknađujete vodu izgubljenu tijekom spavanja bez toplinskog šoka, pripremate probavni sustav za "dnevne napore" i u startu smanjujete količinu hrane koja vam je potrebna da vas zasiti u doručku.
Između dorukča i ručka: čaša - dvije;
između ručka i večere: čaša - dvije;
između večere i spavanja: čaša - dvije.

Usvajanjem ove zdrave navike i unosom minimalne potrebne dnevne količine (2 litre), bitno ćete poboljšati svoje zdravlje i izgled, metabolizam će se ubrzati, stanice će dobiti medij za zdravo funkcioniranje i bolje ćete se osjećati. Voda je također temelj uspješnog usvajanja bilo kojeg programa zdrave prehrane, a mali koraci u tom smjeru čine veliku razliku u kvaliteti i trajanju života.

Vaš Đus

- 17:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

19.01.2012., četvrtak

Fino do groba

Koja je razlika između debljine i pretilosti? Debljina označava povišen indeks tjelesne mase (u korist potkožnog masnog tkiva) i kao takva je stanje. Pretilost nastaje prekomjernim nakupljanjem masti u organizmu, povećanjem tjelesne težine i kronična je bolest. Donedavno se o debljini, tj. pretilosti govorilo kao o epidemiji, dok se danas sve češće može čuti izraz - pandemija. I ovi poremećaji upravo to i jesu.
Gdje se nalazi Hrvatska na ovoj neslavnoj karti? Nažalost, nemamo se čime pohvaliti. Hrvati su peti na ljestvici pretilosti u Europi i deveti u svijetu. Što je još strašnije, najnoviji podaci govore da je Hrvatska treća u Europi kada se uzima u obzir pretilost djece! I dok je dijabetes tipa 2 prije 20-30 godina bio nepoznat pojam kada se govorilo o djeci, danas se oboljenje djeteta od dijabetesa ne smatra neuobičajenom pojavom.
Zašto je to tako? Mnogo je razloga koji utječu na pojavu i širenje ove opasne pandemije, no ova tri definitivno drže "medalje":

1. kvaliteta hrane;
2. dostupnost hrane;
3. današnji način života.

Što se tiče kvalitete hrane, dovoljno je znati ponešto o njenom uzgoju i pripremi. Navest ću par primjera.
a) Piletina.
Joel Salatin, američki farmer i vizionar je u svojoj knjizi "Pasture poultry profit" opisao način klasične obrade piletine. Moramo imati na umu da se radi o pilićima koji cijeli svoj vijek provedu u skučenim kavezima te su hranjeni kojekakvim smjesama, krcatima preventivnim antibioticima i hormonima rasta, da bi dobili na težini i samim time bili profitabilniji. Salatin kaže da se u strojnoj obradi često događa da se takvom piletu zareže probavni trakt, nakon čega se sav njegov sadržaj razlijeva po mesu. Zbog toga se tijekom obrade piletina desetak puta namače u otopinama klorida da bi se dezinficirala. I ne, to nije sve! Većina postrojenja nakon toga obrađeno meso baca u spremnike s vodom, u kojima se s vremenom stvara sloj ostataka krvi i izmeta.
Što dobijemo na stol? Meso prepuno antibiotika, hormona, klorida i otpadnih tvari. Unosom takve "hrane" sve te toksine pohranjujemo u svojim masnim stanicama.

b) Voće.
Uvijek se govori: "Ako želiš biti zdrav, jedi voće". Upravo stoga šokiraju rezultati jedne njemačke studije, koja je pokazala da je 1985. godine jedna jabuka u prosjeku sadržavala 10 miligrama vitamina C. Godine 1996., za istu količinu tog vitamina bilo je potrebno pojesti pet jabuka. Sedam godina poslije (2003.) je bilo potrebno pojesti DESET jabuka za istu količinu navedenog vitamina. Dobrodošli u 2012.!
Naravno, ne trebam ni spominjati količinu pesticida i herbicida u našem voću i povrću, koja je u konstantnom porastu. Na kraju proizvodnog procesa pred sobom imamo predivnu jabuku savršenog oblika i boje kore, vodenastog okusa i - ubojitih namjera.
Banane se, primjerice, ubiru nezrele i dozrijevaju u kontejnerima tijekom transporta. Uredno su kemijski tretirane, kako bi se odgodilo truljenje. Nedavno me šokirao podatak da je potencijalno smrtonosno bananu umočiti u vodu na neko vrijeme pa tu vodu popiti!
Agrumi (naranče, mandarine, limun) ne bi izdržali transport s različitih strana svijeta da nisu opetovano kemijski tretirani. Svaka voćka upije kemikalije kojima je špricana, mi ju kupimo i (prezadovoljni što "pazimo na svoje zdravlje") popapamo. U slast!

Dostupnost hrane se donedavno smatrala pozitivnom stavkom, no danas postaje sve jasnije da nas ona sigurnom i čvrstom rukom vodi u grob. Hrane, više ili (u pravilu) manje kvalitetne ima na svakom koraku - pekare, kiosci, fast food restorani i štandovi, benzinske postaje... U ne tako davnoj prošlosti je bilo nezamislivo ručati na istom mjestu gdje ste došli po naftu, ali ne i u naprednom 21. stoljeću! Ne mislim držati nostalgičnu propovijed o vremenima u kojima smo s kopljem u ruci morali uloviti svoj obrok, niti onome kada smo morali izaći u voćnjak i nešto vlastitim rukama ubrati. No činjenica je da je danas sve "na gumbiće" i dostupno. Jednim pozivom s kauča si možemo osigurati ručak kakav god poželimo, uživajući ga natrpati u sebe jer zbog aditiva i pojačivača okusa predivno miriši i savršenog je okusa, te nastaviti drijemati uz svoju omiljenu seriju.

Današnji, ubrzani tempo nas prisiljava da sve bude brzo i praktično, pa tako i hrana. Tko od nas ima par sati dnevno viška za provesti pred štednjakom? Pogotovo kada znamo da u kvartu imamo četiri pekare, dvije pečenjare i fast food restoran. Na kraju krajeva - fino je.
Ostalo nije ni bitno, glavno da me drži kroz stresni dan koji me čeka.

Glad svakih par sati? Umor nakon jela? Manjak energije? Slab imunitet? Loša probava? Glavobolje? Neuravnotežen krvni tlak? Povišena razina šećera u krvi? Ma to je sve normalno, uobičajeno, genetska predispozicija, posljedica stresa...



Statistika je neumoljiva i kaže da je 70% svih oboljenja izravno povezano s načinom prehrane. Glavni uzroci smrtnosti u svijetu, kardiovaskularne bolesti i karcinomi su nepobitan dokaz ovoj tvrdnji Svjetske zdravstvene organizacije. Sama ta činjenica nam govori da zdravim prehrambenim navikama možemo prevenirati, ublažiti pa čak i izliječiti dobar dio simptoma i poremećaja organizma!
Ono što je još i opasnije od svega navedenog je moć loših navika. Njih prenosimo na našu obitelj, djecu i unuke. Onima koje najviše volimo otimamo zdravlje i skraćujemo dragocjeno vrijeme...

Što učiniti? Niskokaloričnim i visokonutritivnim obrocima svojim stanicama dajemo sve što im je potrebno za normalno funkcioniranje i samim time produžujemo kvalitetu i vijek vlastitog života. Usvajanjem zdravih prehrambenih navika dajemo pozitivan primjer svojoj okolini i samim time činimo dobro ljudima koji nas okružuju.
Kako to postići? Nastavit će se...

Vaš Đus

- 23:25 - Komentari (10) - Isprintaj - #

10.01.2012., utorak

Samo treba odlučiti

Nakon povratničkog uvoda, vrijeme je da se uhvatimo tematike kojom ću se baviti na ovom blogu.
Vjerojatno se pitate: "otkud Đus kakvog znam i wellness ruku-pod-ruku?" Zapravo, stvar je poprilično jednostavna.

Dolazim iz sportski orijentirane obitelji i sâm sam u nekom obliku rekreativnog sporta otkad znam za sebe. Uvijek nas se, barem u teoriji, učilo zdravom načinu života. U to vrijeme je taj način života, Bogu hvala, uključivao delicije poput sarme, svih vrsta čušpajza, meseka s prilogom i salatom... Uvijek se pazilo da obroci, kakvi god bili, budu pripremljeni kod kuće i topli, a njihova konzumacija u određeno vrijeme i u obiteljskom krugu. Nakon čega je slijedila nekakva fizička aktivnost, trening.
U praksi, također dolazim iz obitelji u kojoj je prestanak bavljenja sportom ili uzrokovalo ili slijedilo pušenje dvije kutije cigareta, barem litra kave dnevno itd... Uz nezaobilaznu ulogu, blago rečeno, pesimističnog pogleda na život i filozofije koja je poručivala: život je sranje, nekome više, nekome manje! I one "zlatne": živiš onoliko koliko ti je genima predodređeno!

Iako smo i braća i ja bježali od ovih poroka kako god smo znali i umjeli, životni moto roditeljskog doma nas je učinio poprilično neambicioznima i neoduševljenima za ono što počinjem prepoznavati kao veliku, predivnu, neponovljivu avanturu - život.
Naime, shvatio sam da je najvrijednija valuta vrijeme. Novcem možeš utjecati na svaki drugi aspekt života. Ljudi kažu da ne možeš kupiti sreću. Smatram da bi Bentley ispred vile s bazenom i ljetovanje na Tenerifima s familijom dobar dio nas izvukao iz depresije. Jedino što stvarno ne možeš kupiti, dobiti, zaraditi je - vrijeme. Ono je nemilosrdno u svojoj pravednosti i za sve nas teče jednako. A onda jednog dana dođe trenutak kada podvučemo crtu, okrenemo se i pogledamo kako smo to svoje vrijeme iskoristili.
Iskreno, moj najveći strah je taj da iza sebe neću vidjeti ništa zbog čega bi zadnji otkucaj svog srca dočekao sa širokim osmjehom na licu, znajući da sam proživio ispunjen život i ljude koje volim ostavio s uspomenama koje će živjeti dugo nakon mene. To je rizik koji uopće ne želim poduzimati. Olakotna okolnost je u tome što smo "sijači svoje sreće". Naše odluke su to što nas može odvesti u jednom ili u drugom smjeru.

Ja sam jednostavno odlučio da se želim osjećati dobro! Zdravo, veselo, korisno, ispunjeno! Kada sam to odlučio, počeo sam poduzimati korake u tom smjeru.

1. korak: počeo sam paziti čemu dajem pristup svom umu;
2. korak: počeo sam paziti kakvim se ljudima okružujem;
3. korak: počeo sam raditi na sebi.
4. korak: počeo sam paziti što stavljam u svoje tijelo.

Konkretno:
1. otkazao sam tv-pretplatu i ograničio pristup svim medijima koji me šopaju depresijom, strahom, lošim osjećajem i počeo birati sadržaje koje želim vidjeti i čuti;
2. gledam da moje društvo čine ljudi koji mi daju energiju, umjesto pijavica, ljudi koji ju crpe i umaraju me svojim stavovima i razmišljanjima;
3. trudim se biti aktivan, nasmiješen i spreman pomoći, te raditi na svojim "bolestima stava", tj. stavovima kojima sam sebe ograničavam, kočim, zatirem vlastito dostojanstvo, samopoštovanje i vrijednost koja mi je dana svim božanskim, prirodnim, fizičkim i kako-god-želite zakonitostima.
4. pazim na prehranu, puno čitam o kvaliteti hrane, njenom utjecaju na moje psiho-fizičko stanje i (bez)vrijednosti za moje zdravlje u budućnosti.

Ove metode su vrlo vrlo individualne i navodim ih samo kao primjer, nije mi namjera da se shvate kao nekakva univerzalna mudrost.
Ni najmanje ne želim pametovati, niti ljudima govoriti kako bi i što trebali učiniti u svojim životima. Prvo, nisam niti psiholog, niti liječnik, niti nutricionist. Drugo, nisam toliko arogantan da bih mislio da je na meni dijeliti takve savjete.
Jednostavno želim podijeliti svoju priču, u nadi da će se netko u njoj prepoznati i naći ovdje nešto za sebe.

Iako su metode individualne, neke zakonitosti postoje. Osobno sam oduvijek fasciniran ljudskim tijelom, savršenim strojem čije su mogućnosti nevjerojatne, ograničenja gotovo nepostojeća, a sposobnost prilagodbe jednostavno zapanjujuća.
Stoga se ovdje želim baviti aspektom koji je najbanalniji i samim time univerzalan, svi u njemu sudjelujemo, možemo na njega relativno lako utjecati i samim time promijeniti kvalitetu svog života u ovom ili onom smjeru. Radi se o našim prehrambenim navikama.

Kao što sam rekao, u mojoj obitelji su tradicionalne delicije činile našu prehrambenu svakodnevicu. I to je bilo fino, jednostavno, energetski iskoristivo i idealno za "ispucati" na treningu. Smatram se sretnim što sam uvijek bio u onom postotku ljudi koji su imali privilegiju jesti domaće, klasično pripremljene obroke za obiteljskim stolom. No, jesu li ti (unatoč kontekstu i atmosferi) obroci bili zdravi? To je diskutabilno...
No jedno je sigurno: zdravo i uravnoteženo jesti je danas postala prava znanost, što zbog dostupnosti hrane, što zbog njene kvalitete.
Također, tek danas se polako otkriva prava mjera utjecajnosti onoga što jedemo, ne samo na našu sadašnjost i budućnost, već i na onu naše djece, unučadi...

Ovdje ću, u ulozi amatera-zaljubljenika-fanatika, iznositi zadivljujuće, nevjerojatne te ponekad šokantne informacije i podatke o hrani i hranjenju, kao i o našim mogućnostima da drastično utječemo na svoje psiho-fizičko stanje (ne)znanjem, (ne)zdravim navikama i stavovima.



Nadam se da ćete i Vi, prateći me na mom putu, naći svoju vlastitu odluku da se želite osjećati dobro!

Vaš Đus

- 22:30 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Pisano je: