*THE WAY I SEE IT...*

Sretna sam... Neznam zašto sam sretna, ali jaaako sam sretna. Možda i ne toliko sretna koliko sam mirna u duši. Toliko sam mirna da me uopće ne brine činjenica da sutra moram odgovarat povijest i pisat politiku i gospodarstvo, a da ništa neznam! E....al stvarno mi je već muka od one depre. To je sranje!
Danas sam bila s Dujmom na kavi (trač party) s kojom se vidim jaaaako rijetko i pitala m dal još uvijek imam blog. A briškec! pa naravno da imam. Ali nisam nkad stavila njenu sliku na blog a ću je stavit danas. Imam jednu prejaku di smo ja i ona kad smo bile male, ali bi me ubila da ju stavim. Pa da vas upoznam:
Ovo je Dujma:

Ok, shalim se...OVO je Dujma(ovo desno je Vinski s čijeg bloga sam digla sliku):

Ovo je njezn dečko na kojeg je jak ponosna zato što se od svoje sedme godine trenira mini golf.:

Baš mi je danas na kavi pričala da će se tetovirat. Rekla je da će bit nešto ovako:


I ZA KRAJ BIH ČESTITALA ALENU 19. ROĐENDAN!!!!

Sjedila sam sa Sandrom na jelačiću i pričale smo. Pokušavala sam joj objasnit kako se osjećam iznutra... I sad pokušavam napisat i objasnit samoj sebi kako se osjećam i vidim da je to nemoguće. Ona je u kurcu zbog nekih razloga vezanih uz njenog, ajmo ga tako nazvat, dečka. A ja? Ja neznam... Ja sam izgubila frenda, misleći ako budemo zajedno da će naše prijateljstvo prerast samo u nešto bolje, a ispalo je da ne možemo normalno razgovarat. Odjednom sam vidjela toliko stvari u kojima se ne slažemo, tj. odjednom nisam mogla nać jednu zajedničku stvar. Znam da on misli da kad budemo razgovarali da ćemo sve riješit i da će sve bit u redu, ali ja ne mislim tako...naprotiv mislim da više nikad nećemo moć biti ni približno ono što smo bili prije.
A žao mi je...žao mi je što znam da sam izgubila osobu koju volim, ali prije svega osobu koja me jedina razumije... Ne tražim ničije sažaljenje, niti riječi utjehe jer ni sama neznam kako bi se mogla osjećat bolje. ZNAM da me voli pa ni nisam toliko tužna.
Neznam kako da se postavim kad ga sutra vidim u školi. Ja neznam što sam ja krivo napravila. Ja neznam dal sam ja u krivu kad se rastužim na njegove grube riječi, na njegovu hladnokrvnost, na njegova promjenjiva raspoloženja, na naše razgovore od 5 min u kojima se posvađamo 500 puta , a nekada smo znali sjedit na plavom zajedno cijeli dan i pričat bez prestanka. Baš mi je ono...neznam...fali mi zraka...ne mogu bit doma... Puno mi je lakše kada znam da smo u istoj prostoriji iako ga niti jednom ne pogledam. Čudno mi je što ne plačem...nisam ni suzu pustila...možda zato što znam da nije ni on.
Puno mi je lakše sad kad sam to izbacila iz sebe...da...
Želim svima puno sreće sa svojim ljubavima, a pogotovo mojoj Sandri koja sad doma plače zbog BUDALE!

Evo vam jedna jaaaako lijepa pjesma koju je napisao Pablo Neruda. Trenutno ta pjesma može djelomično opisati kako se osjećam...

LJUBAVNA PJESMA
Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: «Noć je puna zvijezda
Trepere modre zvijezde u daljini.»

Noćni vjetar kruži nebom i pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a katkad je i ona mene voljela.

U noćima kao ova držao sam je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me je, a katkad sam i ja nju volio.
Kako da ne ljubim njene velike nepomične oči?

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Pomisao da je nema. Osjećaj da sam je izgubio.

Slušati beskrajnu noć, bez nje još beskrajniju.
I stih pada na dušu kao rosa na livadu.

Nije važno što je moja ljubav nije mogla zadržati.
Noć je zvjezdovita i ona nije mogla uz mene.

I to je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Kao da je hoće približiti, moj pogled je ište.
Moje srce je ište, a ona nije uz mene.

Ista noć odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo više isti.

Više je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio!
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirne uho.

Drugome. Pripast će drugome. Kao prije mojih poljubaca.
Njen glas, njeno sjajno tijelo, njene beskrajne oči.

Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako pust je zaborav.

Jer sam je u noćima kao ova držao u svom naručju,
Moja je duša nespokojna što ju je izgubila.

Iako je ova posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pišem.