djevojcica sa nadom u ocima

i još jednom ista star priča.
ovo već postaje pomalo dosadno.
kao ona ista dosadna melodija koja se vrti u pozadini.
ali kao i na nju i ja sam se navikla.
navikla sam se na sve.
na razočarenja.
na prazninu.
na bol.


i više se i ne obazirem.
hmm, ne!
lažem!
obazirem se.
jer svaki udarac boli.
svaki ubod boli.
ali s vremenom ih prestanem osjećati.
nikad do kraja.
ali manje boli.

uvijek dajem najbolje od sebe.
svima na raspolaganju.
prije svega kći, unuka, sestra, prijateljica...
a tek onda njegova djevojka.

i on dobiva najmanji dio mene.
a najviše me pazi.

jer uvijek sam tu za sve svoje prijateljice.
za sve svoje prijatelje.
uvijek mobilna.
uvijek dostupna.
uvijek tu za njih kad sam im potrebna.

i moja majka.
dajem 100 % sebe da joj pomognem.
da njoj olakšam.

moj nono, moja nona, moja baka, moja braća.
cijela moja rodbina.
svi moji poznanici.

uvijek će svi reći.
jer je i istina.

a uvijek će me svi povrijediti.
na neki način.
uvijek ja ostajem povrijeđena.
uvijek se ja nađem licem pritisnutim u prljavi pod.
ali polako se skupim, i ustanem.

a onda sve ispočetka.
nastavljam biti tu za sve.

i ne bojte se!
ne dam se ja iskorištavati.
samo mislim da tako dajem nešto svijetu.
nešto zauzvrat.

ali čudno je kako oni kojima najviše dajem.
najviše od mene i očekuju.
a i najviše me povrijede.

a on.
kad bolje pogledam; on mi je sve.
njemu idem kad sam povrijeđena.
njemu idem kad me boli.
njemu idem kad sam sretna.
njega volim.

da.
volim ga.
da.


i nema ali.
po prvi put nema ali.
volim ga.


i dalje ću nastaviti trpjeti bol, razočaranja i udarce.
zato jer znam gdje je moja sigurna luka.

i nakon što odradim svoj današnji zadatak.
nakon što primim dnevnu doza udaraca, otiči ću u sigurnu luku.
u njegov zagrljaj.



Love.Peace.Hope.