Cijenjene dame i gospodo, ovo je jedan hjudž hjumangs ispravak netočnog navoda u prošlom postu. Oh kako sam samo nesmotreno izjavila da ljubav na prvi mail između mene i mog budućeg poslodavca nije upalila!
CCC! VOTAMISTEJKATUMEJKA!
Srijeda je bila ključni dan.
27.02.
Pogledajmo sad malo u dubinu značenja ove numeričke konstelacije.
2+7+0+2 je 11, a 1+1 je 2 što je prvi dio mog datuma rođenja.
Dakle, nešto značajno i relevantno jednostavno se moralo desiti na taj dan.
Nadalje, poziv je stigao u 17:05!
1+7+0+5 je 13, 1+3 je 4, a to je – zvuči nevjerojatno – drugi dio mog datuma rođenja, to jest mjesec!
Juh! Nije li to fantastično! Nije li? O da, li li!
Ok, Vrapče switch is turned off now.
Kad sam čula tko je s druge strane, prvo sam pomislila da me netko zajebava, a onda sam se iz petnih žila trudila oblikovati artikulirane glasove iz svog grla, čupajuć na vidjelo svoju staloženost i sabranost. Prijateljski, ugodan i topao ženski glas s druge strane, poput dugogodišnje dobre frendice upitao me mogu li doći na razgovor za posao, već sutradan.
NARAVNO DA MOGU!!!
Tu noć sam do 2 ujutro surfala netom i istraživala, po ne znam koji put, sve dostupne informacije o Njima...
Drugi dan na vlak sam krenula 4 sata prije nego što trebah bit na dotičnom mjestu. Ostavila sam vremena za sve nepredvidive situacije koje bi se mogle dogodit – da padne meteor, otme me alien, tramvaj izleti iz tračnica il da se pokvari vlak.
Ges vot, ovo zadnje se i dogodilo. U Horvatima. Ako itko zna okolicu naše metropole.
Lagana šiza, lagana vrućina, lagani grč u stomačiću i lagani napadaj smijeha. Jebeno ne vjerujem!
U tom trenutku kroz glavu mi je prošlo minimalno 5 načina kako do Zagreba! Zadnje je bilo kad sam pitala koliko bi mi trebalo kombinacijom trčanja, sprinta i laganog hoda pred kraj – da se osušim od liptenja.
Srećom pa je u blizini bila autobusna stanica i bus u skorom dolasku. Tako smo u polusatnoj vožnji po šumama i gorama Zagrebačke županije upoznali prirodu i društvo Bezekovića, Pipić Brega, Nabrežja, Palijaša i ostalih slikovitih mjesta i mjestašca koji su se redali na putu prema dole.
Ništa strašno, osim par mojih sijedih, nije se dogodilo.
Ovim putem zahvaljujem svojoj Mehor Amigi na potpori, trkeljanju gluposti koje su me opuštale i općoj sigurnosti koju je na me prenosila.
Još uvijek mi je ostalo sat vremena do razgovora da u miru popijem čaj u obližnjem kafiću. Da mi smiri čir na želucu.
Već pri samom dolasku skompala sam se sa bauštelcima koji renoviraju prizemlje zgrade. Lijepo su me uputili kamo trebam ići, trčeći prema liftu da ga za me zaustave. Jes da su mi rekli krivi kat, al nema veze.
Čim sam otvorila vrata, ušla sam u svijet ugodne užurbanosti i mladih prijateljski nastrojenih ljudi.
Sam razgovor je trajao nekih 10-15 minuta. Samokritična kakva jesam, smatram da sam mogla bit i elokventnija i bolja i uvjerljivija i ovo i ono.
Ne znam.
Ne preostaje mi ništa drugo nego čekat povratnu informaciju.
Na odlasku su me moji bauštelci brižno pitali kak je bilo i jel mogu kak pomoć..dečki držte fige da se uskoro opet vidimo!