djeva bajna

Bok janicaje, kajimanovog! A evo niš, sunce je.

Reko ja sebi, ajde idem malo trkeljat. Evo kako živim živim a ničega neemaam, pijem pušim loše mi se spreeemaa..

Glavninu svog vremena učim kako ljudi u siromašnim zemljama konzumiraju oko 180 kg žita godišnje, a debeli ameri 900 kg te propitkujem intrinzične i ekstrinzične razlike u konvencionalnim etičkim stavovima.

Usput se lijevom stranom mozga bavim simulacijskim modeliranjem kružnog toka u Savskom Gaju, učim javascript i visual basic, a desnom razmišljam o strateškom razvoju informacijsko komunikacijske tehnologije u RH, teledemokraciji i telemedicini, dok sivom tvari u leđnoj moždini teku spoznaje o špekulacijama na robnim burzama i neodrživosti globalizacije putem neoliberalnog kapitalizma.

Mislim da mi se u potpunosti opravdava što u slobodno vrijeme čitam knjigu Lane Biondić.

Naslov - Život na visokoj peti i mali savjeti za sretne žene.

Nije ni čudo šta sam cijeli život u tenisicama.. Izgleda da za visoku petu ni nisam. A ni za život na njoj.. Čitajući savjete o nogometašima, sponzorušama, koferušama, špici i modi, osjećah se ko slon u staklani. Među Swarovski kristalima.

Al naučila sam da svaka žena mora napravit ravnotežu između lica i guzice. Kaže Lana da nemoš imat oboje.

I naučila sam šta je mimoza. Šampanjac sa svježe cijeđenim sokom od naranče. To je valjda putna kad ideš sa špice. Onako s nogu. Ne znam jel na kraju razbiju te čaše po Bogovićevoj il sebi na čelu na kojem je Guerlainov Terracotta bronzer.

A detalje o Fendijevoj Vanity Bag koja na sebi ima ogledalce za popravljanje šminke i must have Spy Bag s tajnim pretincem nek proučava naša Vlaca Otkos. Sad bar ima vremena. Meni se to ne da. I čemu služi taj tajni pretinac pobogu i djevicemarijo? Za spremit umjetni nokat kad ti pukne? Ili? De, prosvijetlite me.

Kaj još ima novog?

A da. Idem na svajku! U Šibenik!

Cijeli tjedan poliram pljuvačkom, dahćem pa glancam rukavom, oštrim i šiljim svoje senzore koji su u stanju pripravnosti da registruju svako iole iskoristivo muško stvorenje!

Oh, a kako ću se samo bacit na buket! Već 2 tjedna pojačano radim u teretani na bicepsima, tricepsima i centromikrocepsima na rukama ne bi li ih osnažila za grebanje, čupanje, laktarenje, a ako treba i ultimate fajt sa ostalim kokošama!

Izveštaj sledi sledeću sedmicu!

E, e, e! Opet pobedih na kvizu, hehe.. Nije baš da sam nešto blistala od znanja, al među slijepima jednooki je kralj.. Dobih knjigu o jedrenju. To mi je literatura kad uđem u ovaj Biondićkin đet set!

I naravno da ću ovim putem pozdravit voditelja koji je vlasnik najsexy glasa u ovde. I šire. I još širije. Sve do jamerike. A tamo je đorđe kluni, pa komkuremcija ipak vodi. Za dlaku. D., nej se ljutit..

Kaj još.

A da, cice su mi narasle. Jeeeeee! Hu let d dogz aut!

Veli SamoPrijatelj da su sad još bolje! Izgleda da je čovjek otkrio da je ženina najveća i najsnažnija erogena zona – mozak pa počeo sa komplimentima... Neka, neka, čovjek uči dok je živ.

Dalje.

Zaljubila sam se u Milivoja iz Bibinog svijeta. Bijah u Exitu na prestavi. Majkomila! Koja energija! Kako bi ju rado usmjerila ka sebi, juhajhaj! I počupo je malo obrvu, više nije spojena.. Macan pravi! Ako neko ima frendovog bratića iz petog koljena šogorovog suseda da ga pozna, nek se javi!

Il ak pozna Živka Anočića. I u njega sam zaljubljena.

Al dobro, bila sam zaljubljena i u Josipa Katalenića pa me prošlo.

I za kraj da završim u muzičkom fazonu. Vidla sam da su pred par tjedana svi počeli pisat o pjesmama koje im život znače, pa evo da i ja sad prostrem dušu svoju glazbenu pred vas.

Počnimo od djetinjstva.

Ko što kažu prve tri su najvažnije.. ma šta prve tri, prvih 13..

Osobica sam koja svaku pizdariju povezuje sa nekom pjesmom i kojoj svaki bivši momak/brijač/prijatelj/samoprijatelj ima najmanje jednu pjesmu koja baca asocijacije, pokreće lavinu sjećanja, potiče blejanje u jednu točku, gledanje u križ ili samo natjera osmijeh u kutove usničica..

Uzimajući činjenično stanje u obzir – konkluzija je jasna. Zlokić. Glazba je uvelike utjecala na moju individuu i mene kao jedinku.

U najranijoj dobi moja nježna mala uhaca bivala su izložena svakojakoj kuruzi koja je ostavila neizbrisivi trag na mojoj psihi i karakteru te utabala put određenim obrascima ponašanja.

Krenimo redom. Nit abecednim, nit smislenim. Bolje onda reć, krenimo neredom.

Zora je svanula.. Neda Ukraden..

Trebalo mi je neko vrijeme da shvatim da joj ništa nije ukradeno.. Ne puno.. A zora je svanula, suza je iz oka kanula ostala je i dan danas pjesma od koje srce puca popola na

a onda još pukne četverički na



ekstaza...čaše se bacaju, staklo se grize, krv šiklja...



tu se rastuliš i pretvoriš u bezličnu mlakicu na podu..kupe te močikrpom...



cijede te u kantu... a onda se opet na zoooora jeeee svanulaaaa, uzdižeš poput feniksa, sa prkosom na usnama, još mokrih trepavica, pogleda uperenog u daljinu, visoko podignutog čela, susprežući bolni izraz lica...i ispijaš novu žestu do kraja!

Uh! Dalje.

Brena..priča za sebe.. Cijela lepeza pjesama..cijela niska hitova..cijela plejada štoviše..dapače..



Moj tipični današnji obrazac ponašanja. Za voljenog muškarca bi i jahala polja i plivala mora.. Kad bi bio ranjen, krvi bi ti dala.. Ma sve.. Za ljubav izgorit.. Samo ne naiđoh nekog ko bi toj ljubavi stavio koju cjepanicu dobre bukovine da se razgori, a onda i hrastovine da oganj dugo gori.. I da..i dalje sanjam u hiljadu boja, sanjam da sam opet zaljubljena i tvo-ja...lajlalaaa..

Misli mi se bacakahu po prošlosti i upravo zastaše na još jednoj pevačici koja je obilježila moje najranije godine, a samim time i oblikovala mene ko personu.

To je naravno Tajči!

Oh kako sam već ko stara kobila, sa nekih 19 godina pjevala



I imao ih je..a ja sakupljala mrvičice.. I navikla svoj želučić na takva mala sranja..i stekla zavidnu praksu u uvjeravanju sebe ili se da mi je to zapravo dovoljno.. Ne treba mi više.. Na dijeti sam.. UN dijeti.. UNPROFOR.. UNICEF.. UNHCR.. I tako to..

I da, ni danas ne mogu otpjevat don žuan i smokvica sa onim spešl izgovorom smokvice di napraviš usnicama cmok na dijelu smo-kvice.. Da bi izvela tu usničastu vratolomiju, potrebna mi je koncentracija najjače govedske juhe u koncentratu..

A bube su u glavi i dalje..samo šta danas mogu pojest 12 kremšnita bez da cijeli dan budem bolesna..



Oh, sou lajk mi!

Ako neko ima njenu kazetu di je ona u crvenoj kurvinskoj aljini sa rupom na cicama na kojoj je nategnuta zlatna folija – ja bi mu bila extra zahvalna!

Ajmo malo i muške ubacit.. Hari Mata Hari Mata Hari.. Prva kazeta koju sam kupila.. Ušla u dućan ispred tate i SAMA tažila tetu za pultom, aha!



Hm, možda su mi upravo zbog te pjesme dragi Bosanci.. Ne zbog prstenja i lanaca, božsačuvaj, nego zbog dijela – jer slučajno te sretoh, a namjerno zavolih.. nije li to čista romantika!

Magazin – ostani nježan do kraja.. Zbog uske suradnji Tončija i Vjekoslave Uljić te američanskih filmova, ova djeva tu i tamo, više tu nego tamo, zna bit kenjava. I fnje.

Severina - tvoja prva djevojka – pjevah kad mi je prvoljubitelj priznao da sam i ja njemu prvoljubiteljica..ah..

Isto Seve – kad si sam, treba ti boca vina.. svaki komentar je suvišan..

Denis&Denis – poješću sve kolačiće, tebi u inat, postaću debela, sve djevojke neće biti slatke kao ja.. tu je komentar još suvišniji..

Kasandra – meni treba čovjek meni treba men, ko od stijene da je odvaljen, da me čuva i da za me ratuje ko me dirne da mu zube razbije..

Dobro sad, nije baš da tražim neke siledžije i mrke gromade, al ono..

No kad bacim pogled unatrag, sve neki kepeci, trlice, kosti i kože.. Nije ni čudo da nije uspjevalo.. Pih! Podsvijest je znala, o da! Prejz d sabkončs! Haleluja!

Našlo bi se tu još primjeraka cro&ex yu trash scene, al možda nekom drugom prilikom.

Sad mogu birat:

- ić u teretanu, kupat se u testosteronima i slušat nabrijane mužjake kako vrište ispod 525 kg utega
- pojest pola protvona (protvana, procvana, tepsije, wtf?) tiramisua, jerbo danas mi je majci rođendan
- ić snifat prašinu sa knjiga za ispite koji se bliže brzinom vatrogasca Sama.. a znamo da je on brz ko munja što nebom lunja!
- čitat kozmo i postat konačno sexy čika
- ić spavat

Aj čuz ovo zadnje. I to je za lepotu. Ne od lijenosti.

Bogibogme nije me bilo brat bratu, sestra sestri, zaova jetrvi – dugo. Što jes jes.

Al ehehe..imam ja u rukavcu 542 izgovora..od kvaziprezaposlenosti, pokvarenog monitora, imanja nekog soušl lajfa do obične, puke, priproste lijenosti.

Ovo zadnje će bit najizglednije.

Maj nejm iz djevabajna end am lejzi. Dejzi.

Ne bi ovo vjerojatno ni sad pisala da nisam dobila inspiraciju lest najt, dok mi je on pilio dendrite, sinapse, neurone i filodendrone hrčući ko krdo bivola. I vajl je snivao snom pravednika, ja sam mu svako tolko coktala u uvo, vjerujuć savjetu naših starih da to smiruje traktore u spavačevom nosu. Kažu da je efikasnije od pritiskanja jastuka na glavu dotičnog, a kako ja vjerujem našim starima, onda nisam ni isprobavala to sa jastukom. Možda sam trebala.

Uglavnom.

Glave naslonjene na njegovu ruku, pritišćući mu sav mogući dotok krvi u podlakticu i prste, gnjureći nos u majicu mu mirišljavu, prislanjanjuć hladna stopala na njegova goruća, koristeći jednu vijugu u glavi za balansiranje da se ne strmopizdim sa uskog kreveta, drugom - preostalom vijugom brojah zjake.

I koja je to glupa riječ..zjake..mislim, wtf?! Zjaka! Koji je to kitas uopće?

I jel se može još šta s tim zjakama? Jesti ih, npr. Čini mi se da bi to bila dobra dijeta. Danas mi je zjakasti dan.

No dobro, uglavnom, ja sam ih eto brojala.

Više ne znam do kojeg sam broja točno došla, kad mi je nešto palo na pamet.

Sjetih se davnog dana..80-ih godina čak.. Dana kad me majka moja odvela kod čika zlatara u pothodnik da mi na majušnim ušnim resicama izbuši rupice za rinčice oliti naušnice.

Hladnim oružjem, na brzaka, bez imalo osjećaja i nježnosti, izbušio je te dvije rupice, stavio medicinke, a ja sam izašla van crvenih bolnih ušiju, grizući usnicu i gutajuć slinu, knedle, a ponajviše suze koje se nisu smjele skupiti u kutu oka. Pa još da krenu niz obraz?? Božesačuvaj.

Da..brijala sam na neku hrabrost kad sam bila klinka. Ništa meni nije ne. Jok. A-a! Ja jaka! Razbijena koljena, razbijen nos, cijepljenja, opečene ruke kipućom vodom..ja nit jauka nit leleka! A knedle u grlu.. A čubica se trese..ja ju grizem.. A suze gutam.. A uši crvene..

Danas se već lakše rasplačem i rascmoljim..pogotovo kad vlada hiz hajnes PMS..ohoho..da me vidiš samo tad! Vidi ptičicu u gnijezdu – kmeeee..

Al ipak, nešto je od one kakti hrabrosti i ostalo.. Natruhe barem.

No vratimo se na moje probušene uši.

Zarekoh se da svojoj kćeri neću probušit uši ko ditetu. Žasu. Traume iz djetinjstva su očite.

Tako sam ja godinama nosila te neke seljačke naušnice dobivene od kumova, teta, strina, bake i đedova. Te viseće, te ležeće, te rinkice, pa kamenčići, biserčići pizdematerne..to se đubrilo, pa zarastalo pa srastalo, stvaralo probleme, sve dok na površinu nije izašla asertivna strane mene ili me i rekla dosta s tim sranjima, ja to vadim van i bok.

Izvadih ringulje, rupice zarasle, vuk sit, ovce na broju, a pastir u hladovini svira frulicu.

Ali...

Stvari su sad malo drukčije.

Odavde pa nadalje tekst je metaforik, naravno..

Učinilo mi se zgodnim stavit ponekad naušnice na uši.

Al za to je bilo potrebno ponovno izbušit rupicu.

Čekala sam pravog zlatara, i čekala, i čamila čekajuć.. I jebemu, okrenem se oko sebe, a ono - SVI furaju te glupe minđuše! Al nije meni toliko to šta svi drugi furaju, to me ne bi toliko jebalo, nego više to koliko su se meni samoj nosila ta fakin sranja! To je bila rak rana!

Samo sam odjednom počela uočavat štandove sa naušnicama.. Iskakali su mi pred oči sa svojim širokim izborom, niskim cijenama, garantiranim zadovoljstvom, samo bez mogućnosti vraćanja robe. I vremena.

No dobro..rijetko ko ti danas u ovom surovom kapitalizmu daje tu mogućnost. Mogućnost vraćanja potrošenog vremena, jelte.

Ček malo, gle stvarno..NITKO ti ne daje tu mogućnost. Al ja ju ni ne tražim. Ne bi vjerovali, ali ja ne tražim nemoguće.

Tražila sam samo dobrog zlatara da mi probuši uši, opet stavi medicinke, ali i da mi da još jedan par nekih pristojnih naušnica koje će zamijenit ove medicinke i – ostat neko vrijeme u ušima.. Bar dok rupice ne zacijele i počnu bit samostalne i neovisne. A onda neka ostanu još malo – sad kad bi mogli početi uživati u nošenju istih.

Našla sam nekog obećavajućeg zlatara..barem je bio pristojan i simpatičan..ajde i duhovit..a i zgodan..pa reko ajde, neka njemu bude čast.. I bi tako. Ne znam koliko je on to shvatio kao nešto takvo. Volim razmišljat da je, al ko to zna.. Za pravu istinu mi fali malo one hrabrosti mjesečeve ratnice iz djetinjstva koju sam izgubila putem.

No što se desi. Probušio zlatar rupicu, stavio medicinku..ali..od onog drugog para naušnica lejtr – ništa. Ziro. Nada. Niente.

A ne može ni ta medicinka vječno stajat u ušima. Pa ju uz malu grimasu na licu izvadih nakon nekog vremena. Pa potražih po štandovima nešto s čim bi popunila još svježe rupice, al..zlo i naopako..ništa se to meni ne sviđa..a tako mi se nose mi se meni mi se nose te glupe minđulje..

I sad..da li pristat na neke ružne, seljačke ili jednostavno samo nedovoljno zadovoljavajuće – iz razloga eto da ti se opet ne zatvore rupice, a i ne zanemarimo da se meni nose ta govna u ušima. I da.. da emocionalno ne otupim. Tu spada i riskiranje sa nekakvom sumnjivom bižom, na koju si možda i alergična, a koja se prikazuje ko bijelo zlato..pa kad se dogode upalni procesi..avaj, avaj.. Treba li mi to?

Ili...

Pustit sve ukurac.. Nek zaraste.. Nek otupim.. To su ionako samo jebene rinčice!

Ovo povremeno kvazi nošenje me ubija.. Taman kad se već pomiriš da ih nemaš i počneš furat furku i brijat briju kako mi kao ni ne trebaju..pod ruku mi padnu neke i ruka sama već hita ka ušima ne bi li stavila dugo željene ukrase.. Al jebiga..od nenošenja rupice zahrđale.. No uspiješ ih provuć, uši malo gore i crvene se, al neka..vjeruješ da vrijedi truda.. Mada duboko u sebi znaš da ni ovaj put neće ostat dugo u ušima.

Jer..nisu tvoje.

Pada mi na pamet stavljanje onih klipsi, za koje ti ne trebaju probušene uši, bar mi neće uši gorit i crvenit se..al.. i to je zakurac..il sve il ništa.. To je meni prodavanje muda pod bubrege, hajte molim vas. Il jesi il nisi.

Klipse i ostali hibridni oblici – otpadaju.

Moram. Moram promijenit percepciju. Sve je stvar percepcije. Reko mi jedan od mojih prijatelja. On naime nije ćelav, nego mi ostali imamo previše kose. Vidte kako je to zdravo razmišljanje.

Dakle, percepcija. Što to ima toliko privlačno u tim naušnicama? S njima se osjećaš lijepo? Znaš da imaš nešto uz sebe? Znaš da nisi sama? Voliš ih?

Hm.. A da prijeđem na lančiće? Narukvice? Nanožnice? Znači, okrenem se drugim stvarima..

Da..to bi bio neki vid promjene percepcije.. Promjena obrasca ponašanja. Promjena objekta želja.

Hm..

Ili samo još jedan pokušaj samozavaravanja?

Vrijeme će pokazat. Nitko se nije pametan rodio. Sve je to s razlogom, kažu naši stari. A njih valja poslušat. Našim starima vjeruje i Ona.. Pogotovo kad je "jutro poslije" u pitanju.. Jel tako? Tako je.


U pozadini svira...

Odgovor na pitanje iz naslova: Jer ju jebe i u mozak! By - isto Ona..