Ovo bi se vrlo lako mogao zvat blog Hrvatskih Željeznica, al šta ću kad me taj vlak toliko inspirira...
Evo što je ovog puta bilo. Epizoda treća.
Jučer sam imala priliku provjerit što to znači kad kažu da se žene koriste svojim oružjem kako bi dobile ono što žele... Ej hej, vama kojima je odma nešto neprimjereno palo na pamet, ccc, ne mislim na konkretno TO oružje...već onako na ženski šarm i to, junouvotajmin.
Povod tome da izvadim picolu ko sly stallone i ispalim šeržer šarma bila je situacija u vlaku. Ciljana žrtva - kondukter, razlog situacije - nisam kupila doplatnu kartu za brzi... Znam, znam, shame on me. Osjećala sam se ko dite dok krade žvake u dućanu il susjedove trešnje, radim nešto zabranjeno, uff, srce kuca, krv šiknula, obrazi se zarumenili ko nakon dobrog sexa, ili barem dobrog drpanja (a to je samo još davalo dodatnu notu mom neodoljivom šarmu ofkors).
Čujem ja kondač stiže. Polako, al dostižno. Ko pravda. Ide od kupeja do kupeja, čujem kako ljubazno pozdravlja putnike, kontrolira, cvika, provjerava, vraća karte...Ja reko šta ću, kuda ću, niš, napravi se blesava, to mi bar ide. Nekad se ne moram ni pravit, al to je druga priča. Kaddd, dolazi on. Snažnom, hažeovskom, maljavom rukom otvara vrata, pozdravlja nas i lijepo moli karte. Pustila sam sve ostale da obave kontroling i cviking, a onda sam ja ostala šećer na kraju. Pružila sam svoju nježnu, ženstvenu, zaštitime krhku ruku i u njoj svoju inkriminiranu kartu te mu uputila dug, značajan, tajanstven pogled ispod obrva i dva puta polako trepnula, treeep, treeep. Isto tako trudila sam se da kod primopredaje dotične karte „slučajno“ okrznem njegovu mušku macho šapu. Sigurna sam da je osjetio vibru koju šaljem, a s obzirom da nigdje u blizini nije vidio vibrator zaključio je da to mora da sam ja. Kad je nakon duboke kontrole i pomnog pregleda shvatio da je karta falšna, upitno me pogledao i pokazao na karti di piše karta za „rang vlaka - putnički“. Ne brzi. Putnički. Klasa ispo. Onda sam ja uzvratila jednim upitnim nerazumijemočemujeriječ pogledom, širom otvorenih očiju poput Jelene Kreveljače na svom porniću. Tad se njegov pogled promijenio u onaj šta govori hmmmm, vražica jedna ti, znaštidobroočemujeriječ, ne gledaj me tako. A tad sam ja iz svoje palete raznih osmijeha za razne prigode izvukla onaj pod brojem 7, za krizne situacije sa muškim rodom. Prvo sam lagano ovlaš obliznula lijevi kut usana, a onda razvukla osmijeh br. 7 i opet naravno zatreptala, malo brže nego prvi put, trep, trep. Sve to u stilu, oh čiko oh, znam da sam bila zločesta, al trep, trep, pa nećete mi zamjerit ovaj put, haaa? Hžeovac je shvatio the point i nakon dugo vremena ponovno osjetio kakvu moć ima kao kontrolor karata, a i kao 40inešto godišnji, još uvijek itekako potentni, muškarac. Ego (a i ne samo ego
) mu se vinuo pod oblake, to se odma vidjelo. Uzvratio je pogledom koji govori joj, joj, šta mi radiš (zagorčavaš mi život pa ga odma sladiš..), vrag je u tebi, može mala, ovaj put, i to samo jer sam ja danas dobre volje, a i ovde bi te mogo vaku. Vratio je The Kartu, a ja sam uzvratila zahvalnim pogledom, osmjehom br.2 „kužimoo seee macanee“ i još pokojim treptajem, trep, trep. Tada je opet jednom, naglašavam jednom rukom zatvorio vrata i nepovratno otišao. 
Kako sam ga samo oborila. Koji šarm, koja igra pogledima, koja napetost, napetost ravna onoj na kraju svake epizode Ljubavi u zaleđu kad psujemo jer je BAŠ SAD morala završit i ko će čekat sutra.
Eto kako se mi žene služimo svim raspoloživim srectvima da dođemo do onog šta želimo. Nismo ni svjesne s čim raspolažemo dok ne dođemo u jednu takvu situaciju.
I tako sam ja uštedila 5kn za doplatnu kartu. Am praud ov majself. 