Zanimljivo je kako ljudi lako zaboravljaju lijepe trenutke života, a oni tužni nam se usjeku u sjećanje poput pečata... Poput reumatičnog zgloba koji u vrijeme vlage u zraku ili nagle promjene vremena stalno podsjeća da postoji, zagorčavajući nam ionako tešku situaciju. Kad ponekad i mazohistički posežemo za tim osjećajem u teškim trenucima i sažalijevajući se uvjeravamo kako je to eto još jedan u nizu „znala sam“ pehova, tuga, nesreća, udaraca... I samo nam je teže.
Dok s druge strane lijepe trenutke površno proživimo, prebrzo zaboravimo i olako pređemo preko njih. Umjesto da ih duboko spremimo u glazbenu kutijicu duše koju ćemo otvarati kad nam je najteže hraneći se melodijom lijepih sjećanja koju svira i jačati junačko srce za nove pobjede.
Zato ja danas otvaram svoju kutijicu, spremam u nju današnje osmjehe, poljupce, zagrljaje, sms-ove, lijepe želje, osjećaje da si okružen ljudima koje voliš i koji vole tebe, ispunjenost jer znaš da s tim ljudima stvaraš nešto vrijedno, radiš ono što voliš...
Snimamo cd i uživam u svakom trenutku provedenom u studiju. Volim svaku notu, svaki falš, svako ponavljanje, preslušavanje i šizenje jer ne čujem da smo pali pola tona. Volim tu energiju kojom zrači nas 30, zajedništvo, koncentraciju, napetost koja se može nožem rezati, međusobnu ljubav i ljubav prema zajedničkom cilju. Volim te zajebancije, spontanost, prisnost. Volim rakiju kojom šatro oštrimo grlo i kasnije vrućinu jer je „netko pojačao grijanje“...
Trošim tjelesne baterije, a punim unutarnje. I na kraju balans. Ugodan umor. Ispunjena.
I zato kutijice zapamti ovu melodiju i njen značaj jer ja sam zaboravljiva i ni antisklerin ne pomaže kad zapadnem u malodušnost i tugu jer mi je gospodin Život opalio ćušku. Budi spremna da ju odsviraš u svakom trenutku najljepše što možeš. A i ako padneš pola tona, neću ti zamjerit.. 