Preminuo je Davor Visković Brico, poznati makarski planinar te dugogodišnji član HPD-a Biokovo, bivši transverzalac jedan od onih koji su po Biokovu označavali i markirali staze. Prije par godina je, zajedno sa Dragom Ercegom i Ivom Puharićem Cikinim propješačio 30 kilometara dugu planinarsku stazu od Zaostroga preko 869 metara visokog Rilića i Orlića, te kroz Rupu i Buninu te se spustili u zaselak Pervane. Preminuo je od posljedica moždanog udara kojig je zadesio na jednoj makarskoj plaži. Bio je odličan planinar i još bolji čovjek. Pokop će se održati dana 21.6.2007. Umro je u 72. godini života. Do prije par godina je imao brijačnicu na Kačićevom trgu koja je zatvorena prije par godina otada je živio kao umirovljenik te aktivni član HPD-a koji je uvijek bio spreman za novi planinarski pohod. Bili smo se dogovorili da će mi donijeti jedan džepni nožić iz vojske kojega bi često nosio sa sobom u planinu te se njime koristio u rezanju marende pri stanci u planini no kako nisam bio u mogućnosti dolaziti na sastanke zbog treninga, to se nije ostvarilo. Nisam siguran je li mu obitelj živi u Makarskoj no siguran sam da će ga lijepo ispratiti na sutrašnjem pogrebu gdje će se vjerojatno naći i njegovi stari kolege planinari.



"Tvoje bogatstvo nije bilo u novcu niti se mjerilo vrijednostima koje mnogi smatraju najvažnijim. Tvoje bogatstvo su bili ljudi koje si upoznavao i s kojima si se družio. To je prije svega bila planina Biokvo" - opisao je Tonči Lalić iznenadno prminulog Davora Viskovića opraštajući se od njega na pogrebu. Malo koja radna akcija na popravcima plainarsih staza ili gradnji "Lokve" prošla je bez njega. Nikad senije bunio da je teško, nikada nije izbjegavao pomoći drugima, zbog čega su ga svi cijenili i uživali u njegovom društvu.

Sam je za sebe govorio da je "najveći planinar među brijačima i najveći brico među planinarima".

Davor Visković nije otišao zauvijek,jer je bio dio planine, a planine su vječne. Sjećnje na njega bit' će utkano u svakom kamenu biokovskom, u zvižduku bure i u tišini noći.

Neka mu je laka zemlja!

Baćinska jezera.

Ako ste mislili da smo ovo propješačili onda se varate, bio je organiziran školski izlet na kojeg smo išli autobusom. Ovo pišem jer nema aktualnih stvari za zablježiti na ovome blogu. Nije se išlo po planini nego po cesti i jednim dijelom u tradicionalnim neretvanskim trupicama. Izlet započinjemo ispred Makarskog Gradskog Sportskog Centra odakle, autobusom, krećemo prema Baćinskim Jezerima, našem prvom stajalištu. Baćinska jezera se nalaze u mjestu Baćina. Dubina im je od 5 do 45 metara. Voda je u njima slatka a ima i izvora koji su povezani direktno sa morem. Plodne vrtače i slatka voda Baćinskih jezera omogućili su od prapovijesti do danas povoljne uvjete za život. Prvi zabilježeni stanovnici Baćine su Iliri, koji su ostavili svoje monumentalne gomile i gradine, kao kamene spomenike svog tisućljetnog življenja na prostoru Baćine. Nakon kratkog odmora krećemo prema Metkoviću gdje smo posjetili ornitološku zbirku. Zbirka sadrži preko 340 preparata među kojima je 218 vrsta od do sada 310 zabilježenih u Neretvi. U razmjerno malom prostoru ornitološke zbirke preparati su razmješteni po staništima, te pregledom pružaju uvid u nekadašnju bujnost života u močvarama, močvarnim šumarcima, šikarama, trsticima, kamenjaru te melioriranim i obrađenim površinama. O značenju delte Neretve dovoljno govore i mnogobrojni nalazi prstenovanih ptica koje su zimi ili tijekom proljetne i jesenske seobe zabilježene. S obzirom na brojnost ptičjih vrsta i važnost delte za zimovanje i stanovanje, ovaj prostor je još od međunarodnog značaja, te se stoga prethodno zaštićenim područjima moraju pridružiti znatno veći prostori, te se s boljom kontrolom omogućiti revitalizaciju nekih staništa za posebno osjetljive vrste. Realizacija ideje o parku prirode Neretva uvelike će ovisiti upravo o samim Neretvanima i njihovoj želji da potomcima ostave jedinstveni krajolik iskonske prirode, a ne tek uspomenu u ornitološkoj zbirci.


Ornitološka zbirka u Metkoviću.

Jedan od zaštitnih znakova Metkovića je tradicionalni maraton lađa, to je amatersko sportsko natjecanje u utrci lađa, tradicionalnih autohtonih plovila u dolini Neretve. Održava se jednom godišnje, druge subote u kolovozu, na relaciji dugoj 22 i pol kilometra. Po gledanosti, Maraton lađa jedan je od najvećih događaja Hrvatskoj, a ujedno i turistički spektakl i atrakcija. Uživo ga gleda nekoliko desetaka tisuća gledatelja na cijeloj ruti. Svakako najdojmljiviji i najatraktivniji trenutak je start u Metkoviću. Tada oko 300 veslača u tridesetak lađa, gusto zbijenih, uz tutnjavu bubnjeva nezadrživo kreće prema dalekom cilju u Pločama. Start Maratona lađa je kod mosta u Metkoviću, te dalje nizvodno rijekom Neretvom kroz Opuzen do Ploča. Mogu učestvovati svi koji žele (muškarci, žene, djeca). Metković je, također, grad poznat po sportu osobito po rukometu jer je dao nekoliko iznimno poznatih rukometaša. Ubrzo dolazimo do Opuzena koji se nalazi 12 kilometara uzvodno od ušća rijeke Neretve. Sa ceste se nazire pogleda prema istoj rijeci. Neretva izvire ispod planine Zelengore u BiH i kroz tu zemlju protječe u dužini od 203 km, da bi posljednjih 22 km tekla kroz Hrvatsku. Utječe u Jadransko more kod dalmatinskog gradića Ploče koji je, odmah poslije Rijeke, najveća luka u Hrvatskoj. Ušće joj je oblika delte. U delti Neretve su poznata uzgajališta mandarina. Iz autobusa se vide beskrajna polja te mediteranske kulture iz kojih se naziru krovovi jednokatnica lijepo uređenih izvana, zanimljivo je da svaka kućica ima svoju okućnicu koja i nije baš mala, tu ljudi žive uglavnom od mandarina i onoga što sami uzgoje. U Opuzenu se ukrcavamo u tradicionalne brodice zvane "trupice" koje se ovdje koriste već stoljećima. "Trupice" su nas provele kroz jednu od najbolje očuvanih močvara u Europi. Ovaj dio Neretve je poznat po svojoj vegetaciji te mnoštvu ptica, riba i drugih životinja. Ručak je bio poslužen usput u restoranu odmah pored rijeke. Pri povratku u Makarsku bilo je planirano posjetiti franjevački samostan u Zaostrogu te muzej u Vidu koji je napravljen na jedinstvenom arheološkom nalazištu, na mjestu gdje je u 1. stoljeću prije Krista bio podignut antički hram posvećen rimskom caru Augustu, pronađeno je 16 skulptura rimskih careva i ostalih moćnika i božanstava. Nismo ga uspjeli posjetiti jer se otvarao oko 16 h, a mi smo trebali do 18 h doći u Makarsku zbog određenih obaveza. Na povratku u Makarsku stajemo u Metkoviću na kratki odmor te odatle krećemo prema franjevakom samostanu u Zaostrogu.


Franjevački samostan u Zaostrogu.

Zaostrog je privlačno mjesto za ugodan odmor, udaljeno je od Makarske 35 km, s lijepim plažama, bogatom povijesno-kulturnom baštinom. Pri dolasku smo se upoznali sa vodičkom koja nam je objasnila cjelokupnu povijest samostana koiji je najveći i najvažniji spomenik kulture na ovom području. Osnovali su ga redovnici pustinjaci sv Augustina u XIV. ST., a od sredine 15. st. pa do danas u njemu žive i djeluju franjevci. U samostanu se nalazi bogata etnološka zbirka te galerija slika Mladena Veže (Brist, 1916), jednog od najpoznatijih hrvatskih slikara. U samostanskoj galeriji čuva se slika posljednje večere nepoznatog autora (1710), s najstarijim prikazom psa dalmatinca kao dokaz njegove dalmatinske autohtonosti. Vidjeli smo i samostansku knjižnicu koja posjeduje oko 30 000 knjiga i skriva neprocjenjivo knjiško arhivsko blago. Zrcalo je nepobitnoga višestoljetnog odnosa franjevaca prema pisanoj riječi i ukazuje na gotovo 600 godina dugu prosvjetiteljsku ulogu samostana. Vrijedi napomenuti da se u samostanskoj crkvi nalazi grob fra Andrije Kačića Miošića autora, poslije Biblije, najčitanije knjige u Hrvata "Razgovor ugodni naroda slovinskoga" (prevedena na 15 jezika). U dijelu samostanskog parka nalaze se: botanički vrt, gotovo 400 godina star maslinik te samostanski vrt s ranovrsnim voćem i povrćem.
U pripremi je par postova o planinarskoj školi te o zimskoj turi HPD-a koji će biti objavljeni kroz sljedeći tjedan.



Pozdrav!

„Jeste li ikada zamišljali kako se krećete kroz potpuno nepoznati i neistraženi prostor, gdje ljudska noga nije nikada kročila, a da bi to ostvarili ne morate biti astronaut, možete biti – speleolog!“

09. i 10. lipnja 2007. Speleološki odsjek PD „Biokovo“ upriličio je okupljanje na novoobnovljenoj Planinarskoj kući „Slobodan Ravlić“ na Lokvi povodom obilježavanja 30-godišnjice ovog odsjeka. Pozvani su svi koji su učestvovali u radu SO-a od 1977-2007. Na spisku ljudi koji su pozvani da svojom nazošnošću uveličaju tu proslavu našlo se čak 120 bivših speleologa koji su se spuštali u jame prije 30 godine čak i ponekad bez odgovarajuće opreme, nije nedostajalo i mlađih ljudi koji su sadašnji speleolozi. Neki su bili gore i dan prije te prespavali dok su neki došli autima. Mnogi su bili spriječeni svojim obvezama, pripremom turističke sezone, raznim poslovima, ali svi koji su pozvani su bili oduševljeni pozivom. Neki od pozvanih su se speleologijom bavili tek kraće vrijeme i usputno. Drugi su proveli u Odsjeku čitav niz godina, a neki su speleologiju pretvorili i u profesiju. Na druženju su svi jednako bili dobrodošli. Cilj je bio okupiti razne generacije, od samih početaka do danas.
Početak, davne 1977., značio je samo puno dobre volje, ali vrlo malo opreme. Prve generacije znanja su prenosile na mlađe, tehnički je oprema uznapredovala, a time i mogućnost dostizanja većih dubina. Na Biokovu su organizirani i Speleološki logori na kojima su se okupljali ljubitelji podzemlja bez obzira na granice. Istražene su mnoge jame, a neke su i na popisu najdubljih u Hrvatskoj. Uz istraživanja jama upoznavali su se novi prijatelji, a i nove ljubavi … I tako do danas. Nedavno je završena još jedna Speleološka škola. Priča se nastavlja…


Na polasku, smjer-Sv. Jure-Lokva.

Većina pozvanih su bili ljudi u godinama zato i nije bilo organiziranog dolaska pješice, a osim toga janjetinu se trebalo dovesti u automobilu jer nije bilo načina da se tegli putem preko Vošca ili preko Borovca. Ipak, nije se lako ni spustiti sa Sv. Jure na Lokvu, često se na taj način dovodi novi plin što je jedan od razloga zašto se plin mora koristiti racionalno kad se nalazite u toj planinarskoj kući.


Pripreme za pečenje janjaca, potrebno je obraniti se od kiše

Pri dolasku na Lokvu sa janjetinom na leđima prvo se trebao pripremiti teren iza kuće i zaštititi ga od vjetra i moguće kiše, kad se počelo peći opojni se miris širio sve do Vošca i time mamio okupljene.


Vibor i Maja, upoznali se upravo u SO-u, već dugo u braku.


Samo Puharić i Tonči Matković, „stara garda“. U prirodu pobjegli od bavljenja kompjuterima i novim tehnologijama.


Peklo se iza kuće.


A jelo ispred.


Tonči Grgasović (drugi s lijeva) stigao zbog ovog iz Zagreba. U SOB-u je od početka, a speleologija mu je odredila i profesionalni put-danas je doktor geologije.


Bušo (sa čašom) i Lazo (u crvenom flisu) su guštali u domaćoj spizi.

Evo ovako je održana svečanost 30 godina SOB-a-u velikome veselju kako je bilo i očekivano, mnogi su se prisjetili vremena kad su se spuštali po jamama osigurani slabom užadi te, praktički, visili na koncu. Sada se sve naučeno polako prenosi na pomladak, a jedino mi je žao što nije došao Borut kako bi i on bio djelom svega toga.

Kratka povijest Hrvatske speleologije.

Istraživanja dubokih jama u Hrvatskoj započinju 1957. godine kada je istražena jama Čudinka duboka 203 m. Godine 1961. je na južnom Velebitu organiziran speleološki logor gdje je istražena 195 m duboka jama Vrtlina. Na speleološkoj ekspediciji 1975. godine na jami Puhaljki spušta se do dubine 318 metara. U ponoru Bunovac se 1977. godine dostiže se dubina 534 metara što ga čini prvom jamom dubljom od 500 metara u Hrvatskoj. A u osamdesetim godinama prošlog stoljeća zabilježena su važnija spuštanja u jame na Biokovu uglavnom u organizaciji SOB-a.

Vinkija ugrizla zmija.

Ne, Vinki nije žena, ni muškarac čak ni dijete. Vinki je zlatni retriver koji je prošao obuku za psa tragača, s Vinkijem sam bio na Sv. Iliji poviše Gradca i na Sv. Juri za "Slobodana Ravlića". To je jako miran i polušan pas koji služi u svrhu spašavanja ljudi, a radi, uglavnom, sa GSS Stanicom Makarska. Zmija ga je ugrizla na spomeniku NOB-u na Glavici (makarski kvart) gdje se nalazi Climbing Centar Ekstrema. Misli se da je riječ o poskoku s obzirom na to da je Vinki pozitivno reagirao na serum koji mu je ubrizgan neosredno nakon ugriza. Ovdje u Makarskoj djeci u vrtićima zabranjeni su izlasci u neograničena područja zbog mogućeg prisustva zmija jer je šara poljarica ubijena ispred jednog od makarskih vrtića. Na našem školskom igralištu ubijena je bjelouška, a na igralištu u školi na Zelenci (makarski kvart) ubijena je,također, bjelouška. Teoretski je moguće da je Vinkija ugrizao neki insekt na kojeg je alergičan, ili neka druga 'poluotrovna' zmija no nitko nije siguran o čemu je točno riječ. Vinki je živ i zdrav, a to je najvažnije.


Vinki na memorijalu.


Pozdrav!

Okupljanje na Kačićevom trgu.

Nakon klasičnog subotnjeg predavanja jutro poslije, točnije, u nedjelju 12.11.2006 oko 9 sati nalazimo se na Kačićevom Trgu stromom gradskom trgu koji je ime dobio u čast pjesnika Andrije Kačića Miošića, na trgu se uzdiže i njegov spomenik (1889., rad Ivana Rendića) i crkva sv. Marka iz 17. st., u kojoj se čuvaju vrijedne kiparske i slikarske umjetnine te djela primijenjene umjetnosti. Najljepši oltar u crkvi djelo je mletačkog kipara Petra Onigha. Ispred crkve je barokna česma iz 18. st. Sa trga krećemo kombijem u Veliko Brdo, koje je uz Puhariće, Makar i Kotišnu atraktivno izletište po svome prirodnom bogatstvu, fortifikacijskom, sakralnom i ruralnom graditeljstvu te zadržanim tradicijskim načinom života čije staze vode ispod samih planinskih okomica, kroz maslinike i borovu šumu, a cijelim putem s pogledom na prekrasnu obalu Makarske rivijere i obližnji arhipelag srednjodalmatinskih otoka. Pri dolasku u Veliko Brdo počinjemo pješačiti. Nakon izuzetno laganog hodanja koje je bilo uzrokovano malom naoblakom koja je zavladala pri dolasku u Veliko Brdo. Bio je to drugi po redu od izleta naše Planinarske Škole Iako još nije bilo naznaka kiše sve smo se više pribojvali da se ne dogodi nagli kraj ovog malog izleta. Dolazimo do odvojka za Krušku (Vošac, Makar, Kotišina) taj odvojak je lijepa livada, a i pogodno mjesto za dignuti šator, tu stajemo i pokušavamo brzo nešto prigristi kako bi što prije mogli nastaviti s hodom.


Na odvojku za "Krušku".

Nažalost, dogodilo se nešto što nije bilo predviđeno i što je izmamilo tužan izraz lica svakom polazniku ture, uhvatila nas je kiša koja je nedugo zatim bila popraćena i grmljavinom što nas je iznenadilo s obzirom na lijepo vrijeme pri polasku. U pokušaju bijega od kiše vraćamo se u Veliko Brdo raznoraznim stranputicama po klizavome kamenju. Vrijedi spomenuti i lijepo izrađene kamene skaline koje su zidane dobro obrađenim i teškim kamenom, gradnja tih skalina zasigurno nije bio lak posao, a mislim da su služile kako bi se lakše došlo do Dusine ledenice blizu Lokve, u staro doba prije otprilike 90 godina težaci su sa magarcima išli na Biokovo te se sami i bez ikakvoga osiguranja, samo sa drvenim skalama spuštali u razne jame po led. Led su, zatim, stavljali na magarce te ga na taj način dovezli na obalu i prodali te blokove leda za malu svotu novca gradskim ribarima koji su led iskorištavali kako bi im riba ostala svježa dugo vremena. Nakon kratkog uvida u povijest mještana ovog grada, nastavljamo. Vidjeli smo i mali kip gospe koji je netko postavio vjerojatno kako bi Gospa štitila sve planinare koji se kreću po Biokovu. Pri silasku u Veliko Brdo dočekao nas je kombi kojim se vraćamo kući. Ovo je bio najkraći i najmanje zahtjevan izlet koji je održan u sklopu naše Planinarske škole. Inače, post o 30 godišnjici SOB-a bi trebao biti napisan u sljedeću subotu, a o sutrašnjem vremenu ovisi o održavanjau te svečanosti, a stvarno bi bila šteta da jedno takvo događanje snađe ista sudbina koja je snašla nas na ovom izletu.

Uspješno okončana potraga kod Metkovića


Područje traganja.

Dana 29. svibnja 2007, u 09 sati pronađena je starija ženska osoba za kojom se tragalo još od 27. svibnja. Osoba je nestala u jutro 27. svibnja u općini Zažablje, okolica Metkovića. HGSS je obaviješten istog dana u popodnevnim satima. S obzirom na dob, teren i vremenske prilike, potraga je bila urgentna pa je odmah, po noći, započeto pretraživanje terena. Pretraživanje je trajalo i cijeli slijedeći dan, da bi 29. svibnja osoba pronađena nekoliko kilometara dalje od mjesta gdje je zadnji put viđena. Nestala starica pronađena je živa, ali pothlađena i dehidrirana pa je upućena u bolnicu. U potrazi su osim 20-tak pripadnika HGSS-a sudjelovali pripadnici interventne policije, pripadnici Državne interventne postrojbe vatrogasaca te vatrogasci iz Metkovića. U potrazi su sudjelovala i tri psa HGSS-a, a područje jezera Kuti pretraživano je i iz čamaca. Zbog lošeg vremena (kiša s grmljavinom, niska naoblaka) potraga iz zraka nije bila moguća pa je helikopter Hrvatskog ratnog zrakoplovstva iskorišten samo za prebacivanje spašavatelja. Potragu je, osim česte kiše, otežavao i iznimno težak teren; močvara koja odmah prelazi u strmi krš prekriven gustom i teško prohodnom makijom. Ovo je prva akcija u kojoj je korišteno nedavno nabavljano i opremljeno zapovjedno vozilo HGSS-a. Vozilo je opremljeno računalima, printerima i ostalom računalnom i komunikacijskom opremom te je s nizom baterija i agregatom potpuno autonomno. Tako je, unatoč kiši i lošem vremenu, bilo moguće kvalitetno organizirati, planirati i pratiti potragu i to uz podršku kartografije i GPS-ova.
Slike i sadržaj o potrazi preuzeti su gss.hr.


Gusta makija u kršu.

Pozdrav!