Biti dostupna najboljoj prijateljici da se pozali na sve sto joj padne na pamet.
Biti dostupna onom kolegi da mi trazi savjet kojem psihologu da ide, pa da mi poslije salje ljute poruke jer mu nije odgovorio u roku minut, a on nije dobro.
Biti dostupna za majku da mi kaze kako je njoj tesko i najteze, da sam joj tako potrebna, a ja zivim vise od 2000 kilometara daleko.
Biti dostupna onoj drugoj prijateljici da je ugostim citavu sedmicu s njenim novim momkom i da mi se seksaju u gostinjskoj sobi posljednji dan dok gledam seriju s cojekom u dnevnoj, kao zahvalnicu.
Biti dostupna kolegici da mi se pozali na njenu depresiju, tuzan zivot, bipolarni poremecaj svog brata, nuspojave lijekova koje uzima.
Biti dostupna pacijentima, skoncentrisana, svjeza, naspavana.
Biti dostupna svima, osim sebi. I biti dostupna svima, a malo ko meni... U cemu je ovdje problem?
