Zgode i nezgode velike male Marsejke

Vracam se s posla busom, hocu ljekaru, boli me glava, curi mi nos. Neki tinejdzeri pored mene sjede. Jedan je skontao kako da proizvede zvuk pucnja papirom i uci druga i drugaricu, svaki put kad opali, ja poskoknem malo, kao da me necim podbode u bubrege. Cekam da prestanu, da se smire, oni bas navalili. Kazem da mi stvara anksioznost to njihovo pucanje, pitam mogu li da prestanu. Tipicno tinejdzerski blenu u mene ko tele u srena vrata, s nekim podlim polu-osmijehom. Klasika, ne ocekujem neku veliku empatiju od njih. Pita jedan sto to, pokusam da objasnim jednostavnim rjecnikom da me zvuk iritira.

Dodjem kuci i cojek mi ostavio na kaucu ovo :

Eh eto, da sam imala tu sliku da pokazem onim tinejdzerima, mozda bih i izvukla neki uzdah empatije iz njih.

P.S. Morala sam da kreiram novi blog, u dva dana sam uspjela zaboraviti korisnicko ime. Ostarila sam, ne snalazim se vise ovdje. Ali sjecam se svojih prvih dana na blogu kako sam smotano trazila pomoc od ''komsija'', i sad vas molim da mi objasnite zasto moram da komentarisem svoj post da bi vam on bio vidljiv? Je li to neki bug? Ima li igdje FAQ, nesto? Postoji li tehnicka podrska, i ako da, kako ih kontaktirati? Hvala vam unaprijed :)