Post je posvećen Jet; zaslužuješ više od jednog bijednog posta, ali to je sve što sad mogu napraviti. Malo je reći hvala, ali ipak… Hvala.


Sreća je u odricanju želja.

Po čemu se mjeri jačina karaktera? Po stvarima koje preživiš na putu do nečeg boljeg? Nije li to licemjerno?
Ja živim po tuđim šablonama. Pronalazim se u tuđim rečenicama i sanjam o tuđim životima. I vjerojatno- ne, sigurno, ću preživjeti ovo, ali nema ničije šablone po kojoj to mogu napraviti. A ja sam tako nesposobna raditi svoju sudbinu.
Svaki čovjek je dijete svojih postupaka.
I to je istina. Samo što ja nemam postupke. Moj jedini cilj je preživjeti dan. Preživjeti za nešto bolje? Vjerojatno da, iako si to nikad neću priznati.
I mislim da je konačno dosta. Neprestano brinem o tome kad ću se vratiti na staro, pa prestajem. Nije istina da ništa više nije isto. Promijenio se samo moj život. U njemu više nema mog brata i dani su mi postali dosadni i isprazni.
A jedino što meni preostaje je vratiti se nazad. To ili se ugušiti od ove hladne polarne vode.
Skinula sam zaštitnu foliju s lizaljke u obliku srca, a zatim ju stavila u usta. Brzim sam pokretom izvadila iz džepa jedinu preostalu cigaretu te je bacila na šank ispred sebe.
„Slobodno ju baci”, rekla sam Annie, a zatim skočila s barske stolice. Ona ju je blijedim pokretom uzela sa šanka, a zatim stavila u džep crnih traperica. Znala sam da će ju pod pauzom popušiti.
Lagano joj se osmjehnuvši, izašla sam iz kafića na sivo, prohladno jutro. Nebo su prekrivali tanki oblaci boje pepela, pomiješani s purpurnom pozadinom, protežući se sve do horizonta, iz kojih je tiho sipila kišica. Izgledalo je kao da sićušni kristalići padaju na London, iako nigdje nije bilo sunca.
Promatrajući kako se vjetar poigrava s mojoj haljinicom u hodu, izgrizla sam lizaljku do kraja, bacivši štapić u veliku, crnu kantu na početku Millennium bridgea.
Pjevušeći Our house od Madnessa, pokušavala sam si predočiti njezino lice kad vidi promjenu. Naravno da će mi melodramatično dati do znanja da izgledam sretnije, i da će pokupiti sve pohvale za to, ali nije bitno. Bitna je jedino osoba koja me izvukla.
Crni ocean mojih misli se konačno razbistrio i s prvom mutnozlatnom zrakom sunca u Londonu, mogla sam bistro razumjeti sve u što me se uvjeravalo prošlih nekoliko mjeseci. Sad sam imala sretnu misao – imala sam se za što primiti kad se nađem na rubu.
Njezino mi se rumeno lice poigravalo ispred očiju kad sam prebrzim pokretom lupila o zadnju stepenicu pri kraju mosta, osjetivši razdiruću bol u desnom ramenu koja mi se proširila cijelim tijelom, izazvana tim naglim pokretom. Znala sam što je to, no nikako nisam mogla shvatiti bol.
Refleksno se sagnuvši, uhvatila sam se za ranu, što je uzrokovalo još jaču bol. Boljelo me jače nego one noći kad su me ustrijelili i to nikako nisam mogla shvatiti. Kao da mi netko tupim nožem bezosjećajno kopa po rani.
A zatim su se slike same od sebe počele redati, prikazujući mi svaki djelić i detalj toga dana; sve uspomene koje sam 2 mjeseca izbjegavala.
Ugledala sam ga kako mi se vragolasto ceri u facu, tresući svojim kratkim, crnim kovrčama kad je brisao tanjur, do vrata okupan u sapunicu. Zatim njegovu tamnu priliku daleko od reda ljudi u kojem sam stajala, u sjeni golog drveta, dok mi se belji da me zabavi. Taj mi je dan obećao voditi me na London Eye, iako sam znala da neće poći gore sa mnom - nikad nije volio turiste. Ugledala sam ga kako se penje preko ograde Buckinghamske palače kad mi je želio dokazati da se usudi to napraviti. Zatim nas dvoje kako vrištimo u Hyde parku, pokušavajući nadglasati jedan drugoga; kako bježimo od onog ćelavog policajca u podzemnoj nakon što mu je Jan pokušao dokazati da je njegov posao malouman; vidjela sam svaki dio tog zadnjeg dana.
„Iane?” začujem nečiji dubok, sanjiv glas u daljini.
Prenula me sličnost njihovih imena; dignuvši pogled gotovo da sam očekivala da ću ugledati svog brata kako mi se smiješi.
„Hej, jesi dobro?” upitala me osoba ispred mene nonšalantno, kao da ju i ne zanima. Imao je svijetlu boju glasa, naglašenu jakim škotskim naglaskom. Prilika je pružila dvije bijele ruke prema meni, dopustivši mi da odlučim hoću li ih prihvatiti.
Shvatila sam da čučim na mokrom pločniku, desnom se rukom pridržavajući da si održim ravnotežu. Lijeva mi je još uvijek stiskala desno rame.
Zadržavajući dah, polako sam ustala i pričekala da se bol vrati.
„Hoćeš u bolnicu?” začula sam opet onaj nonšalantan, škotski glas. Toliko me podsjećao na mog brata da sam samo ostala buljiti u njegov širok osmijeh - jedino za što sam bila sposobna. Čak su imali i slične crte lica. Ovaj dečko je imao grublje i više ispijeno lice, no tamne, smeđe oči bile su nijansom slične Janovima. Prozirna koža, na kojoj su se ocrtavali slabo vidljivi kolobari, podsjećala me na sivi pločnik pod mojim nogama. A čak i s ovakvom kuštravom, svijetlosmeđom kosom sličio mi je na brata, iako je Janovo lice bilo uokvireno crnim kovrčama.
No znala sam da to sve potječe samo iz imena.
Odmahnula sam glavom, tupo shvativši da nismo sami tek kad je netko Iana lupio u trbuh. Obratila sam pažnju i na drugu priliku, pitajući se treba li me biti strah. Bilo je očito da su barem 5 godina stariji od mene, a i jači, no nisam osjećala ništa. Samo praznu, suhu tišinu kako polako ispija život iz mene.
Dečko kojeg sam promatrala gledao me poput slomljenog cvijeta, istovremeno zabrinut i šokiran.
Lice mu je bilo bljeđe čak i od mojega, no ne onako prozirno blijedo kao kod svih Londončana, već potpuno bijelo, kao da ga je netko premazao kredom. Tamne, crnosmeđe oči bile su nijansom jednake mojima, možda malo mračnije, a lice mu je okruživala nepočešljana, raskuštrana kosa kojoj nisam mogla odrediti dužinu.
Stari, crni sako isticao mu je tu bolesnu, bijelu put.
„Hoćeš da te odvezemo negdje?” upitao me Ian vragolasto, široko se cereći.
Onaj drugi dečko ga je još jednom lupio po trbuhu, sad malo jače, a zatim se okrenuo da ode.
„Daj, Jade, glupa predstava može čekati!” zaderao se Ian, okrenuvši se za njim.
Zbunjeno sam promatrala razgovor, pokušavajući shvatiti kako sam se našla u njihovu društvu. Još bolesno opčinjena njegovom blijedom, kredastom kožom, sjetila sam se Megan.
„Moram ići”, promumljala sam dovoljno glasno da me Ian čuje, a zatim potrčala za onim dečkom. Projurivši pokraj njega, on je naglo zastao, a ja ubrzala, spretno preskočivši lokvu ispred kazališta. Megan će me ubiti.


Dylan Jade

Monotono otpuhnuvši dim cigarete, jednu sam kratku sekundu promatrao kako se zrak oko mene muti sivom zavjesom tanke maglice, a zatim odvratio pogled na Iana koji je srdito lupao po bankomatu, psujući na škotskom.
„Čuj, dobro da ovdje svi pričaju engleski”, promumljao sam sebi u bradu, no kad se Ian ljutito okrenuo, shvatio sam da je čuo moju upadicu.
Nevino sam digao ruke u zrak kao da se branim, samo što sam desnu odmah zatim prinio licu da mogu povući još jedan dim iz cigarete koja mi se nalazila među bijelim prstima.
„Progutao mi je karticu”, protisnuo je Ian pomireno na engleskom, naglašavajući riječi svojim izraženim škotskim naglaskom. Još se jednom okrenuo da može starkom lupiti po bankomatu.
Smireno sam povukao još jedan dugi dim iz svoje cigarete, zatim je bacio na pod te prišao bankomatu, usput zgazivši čik. Šakom sam lupio po svim tipkama, na što je kartica ležerno izašla iz bankomata.
Ian je opet tiho opsovao na škotskom, a zatim brzim pokretom zgrabio karticu kao da se boji da ju bankomat opet ne proguta.
Ne čekajući ga, prešao sam praznu cestu, a zatim se stepenicama spustio na šetalište kraj Temze. Po glavi mi se cijeli dan motala pjesma The Card Cheat od Clasha. Tiho sam je pjevušio, promatrajući kako se sivi plašt vunenih oblaka poigrava ispred purpurne pozadine neba. Izgledalo je poput ružičaste eksplozije; crteža koju je nacrtalo 5-godišnje dijete ne znajući točno što želi naslikati.
„Jade, dolazi ovamo!” prenuo me tihi siktaj iza mene, mumljajući si na škotskom u bradu.
Zastavši na trenutak, shvatio sam da se ne želim okrenuti.
„Ma ne seri i dolazi ovamo! Tamo je onaj glupi policajac što nas lovi po cijelom gradu još od osnovne.”
Sjetivši se malog, zdepastog policajca koji je zbog nas prije 5 godina sletio u Temzu autom, osvrnuo sam se po šetalištu, na kraju zaustavivši pogled na Ianu. Popeo se na jedan od onih plavih, plastičnih wc-a, čučnuvši gore poput geparda jer se nije mogao uspraviti zbog stropa.
Cerio se poput budale.
Sarkastično sam ga prostrijelio pogledom, produživši korak prema ogradi. Tamo sam se okrenuo da pričekam, oslonivši se laktovima na željeznu pregradu.
U tom se trenutku iza kružnog luka šetališta pojavio mali, zdepasti policajac, ležerno si fućkajući u bradu s kavom u rukama. Odmjerio me od glave do pete, poput huligana, zaključivši da crni sako kojeg imam na sebi izgleda dovoljno pristojno za jednog buntovnika.
„Dobar dan, naredniče”, uljudno sam pozdravio, suzdržavajući se od smijanja. Ian je u međuvremenu sišao s ogromne kutije wc-a, sad se skrivajući iza zelenog cvijeta koji se protezao po drvenom luku građenom da ukrasi malu klupicu.
Lice mi se razvuklo u širok osmijeh u trenutku kad je O’Donnell zastao kao ukopan.
„Bježi, Jade!” zaderao se Ian iz sveg glasa, izjurivši iz svog skrovišta poput luđaka. Toliko se razmahao rukama da je usput lupio šalicu Starbucks kave u O’Donnellovoj desnoj ruci koja se zatim prevrnula i prolila po urednom, plavom odijelu.
Počeo je trčati i nekontrolirano se ceriti, a ja za njim.
„Mi plaćamo čišćenje, O’Donnell!” zaderao mu se Ian iz sveg glasa, nakratko se osvrnuvši da vidi njegovu facu.
Trčali smo cijelim šetalištem do Millennium bridgea, gdje smo zastali da vidimo gdje je narednik. Sporo je klipsao na 40 metara razdaljine, širom otvorenih usta gutajući zrak kad nam je psovao sve po spisku.
„Čini se da nema više onoliko snage koliko je imao kad smo bili derišta”, nasmijao se Ian posprdno, teško dišući kad je gutao vlažan zrak.
Sporo smo se popeli stepenicama do mosta, svaki udubljen u svoje misli. Vratio sam se tihom pjevušenju Clasha,, opet promatrajući eksploziju na nebu. Siva i purpurna su se sada pomiješale u slabu narančastu boju što je izgledalo poput vatre koja polako bukti, čekajući pravi trenutak da potpuno zaslijepi sve ostale boje na nebu. Iza toga se, u pozadini svega, miješala još paleta različitih, isprepletenih boja tvoreći šareni crtež nekog hiperaktivnog djeteta. Imao sam osjećaj da gledam svijet tuđim očima; očima osobe koja na život gleda kroz ružičaste naočale.
„Jade”, prošaptao je Ian, tresnuvši me po plućima da se zaustavim.
Zbunjeno sam ga pogledao, te otvorio usta da pitam što je, no on se već zatrčao, ignorirajući me. Pratio sam ga pogledom kad je trčao preko cijelog mosta, ne shvaćajući što radi. Tek kad se zaustavio kod drugog kraja, shvatio sam da stoji kraj nekoga.
Tamo je, naslonjena na ogradu, bila sklupčana mala, nepoznata prilika.
„Iane?” upitao sam zabrinuto, dugim mu se koracima približavajući. Djevojka je na to brzim pokretom podigla glavu, s iščekivanjem na licu pogledavši Iana.
A mene je to lice ukopalo u mjestu gdje sam stajao. Bila je to ista ona djevojka čija mi slika nije izlazila iz glave. Ista ona pokisla, izgubljena prilika utopljena u vlastitom životu. Ista ona djevojka koja je umrla prije 2 mjeseca.
„Hej, jesi dobro?” upitao ju je Ian zabrinuto, iskrivivši to pitanje u posprdan ton svojim prejakim škotskim govorom. Automatski je ispružio obje ruke prema njoj, ponudivši joj pomoć. Pritom mu je lice bilo razvučeno u širok, prijateljski osmijeh tako tipičan njemu.
Promatrao sam njeno lice poput prvog zalaska sunca; kao da opet, iznova gledam polje milijuna suncokreta i vidim svijet kroz oči 3-godišnjaka.
Lice joj je bilo anemično blijedo, te bolesno ispijeno. Staklene oči bile su joj prazne - kao da gleda, ali ne vidi – a tamni, gotovo crnoljubičasti podočnjaci tužno su naglašavali tu prazninu. U kontrast svega, lice joj je u predivnim, smeđim loknama ukrašavala tamna kosa. Bila je toliko drugačija od osobe u mojim mislima.
Sjećao sam se tih čokoladnih, sanjivih očiju poput pjesmice koja se nikad ne zaboravlja, no onda nisu bile ovoliko nepostojeće. Izgledala mi je poput pregažene, zaboravljene visibabe koja je izgubila svoj bijeli sjaj.
Ianov škotski naglasak povukao me iz razmišljanja, pa sam ga refleksno udario u trbuh, usput protresavši glavom da si razbistrim misli.
Na taj me pokret ona pogledala, promatrajući svaku sitnicu mojeg lica, osim očiju. Čekao sam da se slomi, da joj se suze u očima, zbog kojih one izgledaju stakleno, proliju, no nekako sam znao da to neću dočekati. Nije pripadala ovom svijetu, to je bilo očito, no znala se prilagođavati. Morala se, kao i svi mi.
Automatskim sam se pokretom okrenuo od nje, odjednom ne želeći više biti tamo. Nisam mogao podnijeti pogled na nju; neprestano sam, čak i nesvjesno, samo čekao da se razbije na tom sivom pločniku poput porculanske lutkice koju se više ne može sastaviti.
Iako svjestan da Ian viče, nisam mogao čuti njegov glas, čak ni svijet oko sebe. Vrijeme kao da je stalo.