Dispozitiv

Posljednjih mjeseci svjedoci smo pada povjerenja hrvatskih građana u Europsku uniju, porasta skepticizma prema članstvu naše zemlje u toj političkoj asocijaciji i sve jačeg osjećaja stanovništva kako im je proces pristupanja EU nametnut dogovorom političkih i poslovnih elita. Skepsa proizlazi iz niza objektivnih i subjektivnih razloga te ju možemo pronaći i na lijevim i desnim pozicijama. Strahuje se od rasta cijena, preplavljivanja ionako uvozom zasićenog tržišta uvoznim proizvodima, nemogućnosti opstanka domaćih tvrtki na europskom zajedničkom tržištu, ali i od gubitka nacionalnog identiteta, zatiranja hrvatske nacionalne kulture te nametnutog zbližavanja s postjugoslavenskim susjedstvom koje može proizvesti nove asimetrične odnose moći. Lijevi euroskeptici će upirati prstom u krupni kapital, ugrozu za škverove i proricati rastakanje hrvatske socijalne države, dok će desni ukazivati na gubitak suverenosti, podložnost domaće političke elite stranim neformalnim političkim gremijima i kritizirati europsku percepciju Domovinskog rata. S druge strane, dok bauk Europe kruži Hrvatskom, Vlada RH, ali i gotovo cijela parlamentarna oporba vide u brzom zaključenju pregovora izlazak iz gospodarske krize te potvrdu konsolidiranosti demokracije u našoj zemlji.

Hrvatski pregovori s EU ušli su u svoju šestu godinu. Mnogobrojne prepreke, dodatni uvjeti, blokade i zastoji učinkovito su ubili entuzijazam hrvatskih građana prema članstvu. Nedavni, medijski poprilično napuhani (i potom ubrzo demantirani), rumunjski istup prema Europskoj komisiji u Hrvatskoj je protumačen kao još jedna potvrda teze kako naša zemlja nije poželjna u EU. U ovom konkretnom slučaju, hrvatsko pristupanje Uniji poslužilo je kao prikladno oružje u rumunjskom osporavanju zastoja oko ulaska u Schengenski carinsko-granični sustav i prolongiranje primjene Mehanizma za suradnju i verifikaciju (CVM) na Bugarsku i Rumunjsku. U ovom kontekstu treba naglasiti kako Rumunjska nije hrvatska neprijateljica zbog takvih izjava, niti je Njemačka zbog svoje potpore daljnjem proširenju nužno hrvatska prijateljica. Države nisu ljudi te ih ne možemo stavljati u jednodimenzionalne kategorije, budući da svekolika međuovisnost svih svjetskih, a pogotovo europskih država u suvremenom, globaliziranom svijetu nameće potrebu stvaranja partnerstava i savezništva od prilike do prilike. Ne treba osporavati činjenicu da su RH postavljeni uvjeti kakvi još do sada nisu nikada bili primjenjivani u nekom pristupnom procesu. Uz to, preko hrvatskih pregovora se prelamaju otvorena pitanja vezana uz rat i poraće. Istovremeno, ekonomska kriza na koju EU još nije našla pravi odgovor (stvaranje zajedničkog fonda za financijske intervencije i njegov početak rada u 2013. godini ne jamči samo po sebi obranu od budućih kriza) pojačava skepsu prema proširenju unutar Unije, kao i sve manju nadu hrvatskih građana da članstvo može izvući zemlju iz domaće recesije.

U raspravi o hrvatskom pristupanju Uniji potrebno je još neke stvari istaknuti. Prvo, Hrvatska je svojevoljno odabrala pristupanje Uniji. Iz tog procesa, kao i iz samoga članstva (kao i iz članstva u međunarodnim organizacijama poput WTO-a i MMF-a) proizlaze prava i obveze. Inzistiranje na konsolidaciji vladavine prava na domaćem planu nužno uvjetuje poštivanje prava na vanjskom (u ovom slučaj, europskom) planu. Brojna uvjetovanja EK postavljena Hrvatskoj predstavljaju pritisak, odražavaju moment u kojemu se nalazi Unija te sve unutareuropske konceptualne i praktične prijepore, no ne dovode u pitanje temeljna eurointegracijska pravila igre, poput neovisnog sudstva, slobodnog tržišnog natjecanja i jednakosti građana pred zakonom. Pri ulasku u svako društvo odabranih, prvo je potrebno dokazati se u pravilima igre, da bi ih se onda unutar tog istog društva eventualno moglo mijenjati ili osporavati. Američki student koji poželi pristupiti nekom od sveučilišnih bratstava morat će proći često ponižavajuću inicijaciju, ali će nakon toga biti cijenjen u društvu sebi ravnih te će moći sam kreirati pravila igre. Slično, mlada slikarica će isprva morati slijediti kanone zadane na Likovnoj akademiji, prije nego li bude prepoznat i cijenjen njen avangardni slikarski izričaj. Iako treba pohvaliti srčanost splitskih škverana koji su predstavnicima EK ukazali na makinacije koje postoje u brodogradnji u zemljama EU, to ne može biti argument protiv promjene i prilagodbe hrvatskog načina upravljanja proizvodnim procesima. Slučaj škverova primjer je hrvatskog zastoja modernizacije, društvenog otpora mijeni i nemogućnosti hvatanja koraka s vremenom. Iz tog razloga, pristupanje Uniji je i svojevrsna šok-terapija koja će probuditi uspavane modernizacijske potencijale u zemlji. Kada govorimo o šokovima, potrebno je naglasiti, da se usprkos svim specifičnim preprekama postavljenim Hrvatskoj i svim strahovima i bojaznima naših građana, hrvatski politički i ekonomski sustav u stvari iznenađujuće dobro nosi s poprilično nezavidnom situacijom. Baš kao što su se hrvatske banke pokazale izrazito otpornima na pad likvidnosti i izdržale stres-testove, možemo očekivati kako je hrvatski politički sustav dovoljno stabilan da izdrži stres završetka pregovora i pristupanje EU. Dakle, da je u Hrvatskoj moguće provesti modernizacijske reforme i ući u klub odabranih bez gorućih automobila i kontejnera za smeće na cestama.

Naposljetku, rasprave o i unutar Unije uvijek se prije ili poslije dotaknu demokratskog deficita kao ključne slabe točke eurointegracijskog projekta. No, demokracija je stalni, dinamički proces, a ne stanje uklesano u kamen. Sjedinjene Države također su započele kao republika bijelih, anglosaksonskih, protestantskih muškaraca, zemljoposjednika i plemića da bi polako, ali sigurno prerasle u zemlju mogućnosti i ostvarenja snova. Europska unija je prošla dalek put od interesne zajednice koja je za cilj imala obnoviti gospodarstvo ratom opustošene Europe i “iz mačeva iskovati plugove”. Iako mnogi hrvatski građani s pravom optužuju pojedine zemlje članice EU za ekonomski neokolonijalizam na europskom jugoistoku i za suodgovornost za ratna stradanja devedesetih godina prošloga stoljeća, Hrvatska ima jedinstvenu priliku sudjelovati u projektu zajedničke europske demokracije i izgradnje prosperitetnog društva koje nudi mogućnosti samoostvarenja svojim građanima. Na hrvatskim je građanima odluka hoće li biti pasivni promatrači ili aktivni europski građani.