pero u šaci

Zapisi sa smetlišta: za Karla Krausa su najgori ljudi, počevši od trećeg mjesta, bili lopovi, pa kriminalci težeg, krvnog tipa, i napokon žurnalisti kao šampioni – s tim što za drugo i treće mjesto nisam siguran, samo nagađam, ali je prvo nedvojbeno. Žurnalizam samo prividno služi dnevnom događanju, znao bi reći. Po istini on razara misaonu plodotvornost novih naraštaja. Ili bi ih usporedio s frizerima: onako kao što frizer priča novosti baš kad bi trebao šišati, žurnalist pokušava biti duhovit baš kad bi trebao pričati novosti. Najnepodnošljiviji su mu bili raspjevani antitalenti plaćeni da budu reporteri. Što je zločin, znalo ga se čuti kako govori, spram "svinjarije koja pjeva pjesme u svim rubrikama"?

Nije grijeh ne biti rođen kao najoštrije pero u pernici. Ali zašto onda potezati tešku artiljeriju stilskih figura – u nastojanju da se prikažeš lirskim, zabavnim ili duhovitim pribjegavati jeftinoći? Tek to činit će te glupanom. Kiš je o grijehu banalnosti – neuništivoj poput plastične boce, s umnožavanjem đubrišta općih mjesta, kao ekološkom problemu – odnosno, činjenjem od ljudi bukvojeda umjesto da su bili korisni kao ljekari, inženjeri, činovnici ili vatrogasci – govorio s obzirom na one koji se baš prodaju za pisce, iako to nisu, a nisu baš zato što su pisci čisto da bi mogli reći da su pisci, iz ovih ili onih eksternih pobuda koje vežu uz to. No, zar se ne bismo mogli tom njegovom dijagnostikom poslužiti i za one koji se, doduše, predstavljaju kao žurnalisti, ne pisci, no pritom glumeći pisce, sipajući stilske figure i pjevajući pjesme u svim rubrikama?


Novinaru Indexa Denisu Mahmutoviću reportaža o posjetu Huanitovoj mami od prve se rečenice otima u ispovjednu lirsku prozu. Od početka pratimo što se njemu događa, njegov (radni) dan. Prvo što saznajemo, jer je osjetio potrebu to nam odmah s vrata dati do znanja: koliko ga je samo pogodila presuda Huanitu. Tu nas odmah počasti i s dvije usporedbe: psovao je KAO KOČIJAŠ, baš onako vulgarno KAO STOKA.

Što bi Kiš rekao na to? Rekao bi da se bukvojeda prvo poznaje po lošoj upotrebi priložne riječce kao. Svjedoči Mirko Kovač: "bio je gotovo razradio neku vrstu estetskog testa inteligencije za provjeru pisca i njegova dara upravo na tomu kako rabi riječ kao za gradnju usporednih figura i pojmova". Elem: "stepen se banalnosti neke literature meri stepenom banalnosti literarnih asocijacija". Psovati KAO KOČIJAŠ, vulgarno KAO STOKA – really, Denise? To ti se tako napisalo samo od sebe, priznaj; čim si napisao "psovao sam", inercija je dopisala i ono "kao kočijaš".

Što bi Kraus rekao na to? Možda ovo: Prostitucija tijela dijeli sa žurnalizmom sposobnost da ne mora osjećati, ali je ispred njega sposobnošću da može osjećati. Ali kako sad – pa gle koliko samo Denis osjeća! On je psovao čuvši vijest, kao kočijaš, kao stoka, on je "izgovarao gadosti" da se nova djevojka u redakciji prosto uplašila, on je Huanitovu majku nazvao i slušao je "s grčem u želucu", sve "bijesan zbog nemoći" (ali i usput – nikad ne škodi dodati paroksizam – "divljački pretipkavao transkript razgovora").


A i kad je poslan na teren u Matulje, sve je i dalje prštalo od samih prenadraženosti u vidu literarnih asocijacija visokog stupnja banalnosti, slaganih na đubrište općih mjesta (dok čitavo vrijeme slušamo što je sve on, što su sve oni putem, jer jasno, to je od nezaobilazne važnosti za reportažu iz Huanitovog roditeljskog doma): jaknu je navlačio U TRKU, simultano dok opet zovući Huanitovu mamu, ključeve službene Corse je ZGRABIO, pa, samo dok pokupivši snimateljicu u Utrinama, papučicu gasa ZGAZIO, pa JADNU CORSU TJERAO DO IZNEMOGLOSTI kroz SMRZNUTI, PREKRASNI Gorski Kotar, dok je PLAVI AUTIĆ ZUJAO kroz SNIJEGOM PREKRCANA BRDA, brži od BLATNJAVIH ŠLEPERA, GUTAJUĆI KILOMETRE. A tamo, u Matuljima, snimateljica je ČUJNO ŠMRCALA, dok je on "majku osuđenika na smrt" slušao STISNUTOG GRLA i u jednom trenutku – stalo mu je dati nam to do znanja – nije više mogao postaviti nijedno pitanje, prekinuo intervju, odložio mikrofon. Ali tada razrogačenost snimateljičinih očiju, mahanje rukama, urednica im je javila da će Kolinda pomilovati Huanita.


Što ne znači – u, dakle, članku o "licu majke koja je saznala da joj sin neće umrijeti" – da poredak ipak ne ostaje takav da je najvažnije, kao ono što prvo saznajemo, kako su to proživljavali autor i njegova snimateljica: njemu je UTROBA DIVLJALA OD POMIJEŠANIH OSJEĆAJA, dok je ona u pozadini NASTAVILA SA ŠMRCANJEM.


Postavlja se pitanje: otkud sva ta napadnost uperivanja mikrofona i kamera u vlastita lica dok osjećaju i dramatično poduzimaju? Bilo bi možda previše očekivati od Denisa – mlad je to dečko i, već u više navrata potvrđeno, nevelike pameti – da mu je svjesno na umu bilo dokazivanje prastarom Krausu da je bio u krivu, ali valjda ga je neka intucija pogonila... Možda mu je prolazila kroz glavu refleksija o tome da ima i nečega malo lešinarskog u žurnalističkom postupku koji je dobio kao radni zadatak, redakcijskim programom, nalaganjem urednice? Ne bi li bilo uputnije legitimirati postupak izvanrednom empatijom, sve do obasjanja reflektorima vlastite empatije kao samog koncepta članka, pričajući zapravo jednu priču o samima sebi i o svojoj putešestviji, začinjenu atmosferom izvanrednog stanja, u kojem je štoviše Index na prvoj fronti pomoći nesretnoj obitelji, s legitimacijom također i u toj asistenciji (pa nas se ne propušta obavijestiti kako je urednica "užurbano obećavala da ćemo učiniti sve što možemo da im pomognemo", pa je urednica ta koja javlja snimateljici veliku vijest, itd.)?

U nekom trenutku kamera pokaže djevojku iza žurnalista, koja doista šmrca i vidi se da genuino ona to (pa joj onda on prilazi i nešto tamo izigrava u vidu ritualnih radnji). Autentičnost emocije ni nije, međutim, ono što je tu sporno. Ako žena pred tobom jeca od sreće zbog spasa sina, u koju ne zna usudi li se povjerovati, prirodna je reakcija baš ta poput djevojčine – malo tko ne bi zašmrcao na isti način. Žurnalist je, evo, "sumnjiviji" po tom pitanju, jer upravo on je taj koji stalno diže galamu o svom osjećanju (djevojka to nije činila), što je obično kontraindikacija, a i općenito mi zrači na kameri nekom čudnijom vibrom. No, i to je zapravo nevažno – ja ne znam što on ćuti u nutrini svoje duše, ne mogu to znati i ne moram to znati.

Svjedočimo gotovo pa ujedinjenosti zemlje u nalaženju da je Huanitu pravosuđe učinilo nepravdu – naročito u komparaciji sa slučajem generalovog sina. Ćuti li Kolinda iskrenu empatiju? Moguće – ja to ne znam, ne mogu znati i ne moram znati. Ćutila ili ne, njen postupak najave pomilovanja (jer za početak se radi o najavi: osjetila je potrebu, prije nego joj stvar dođe na stol za učiniti, rastrubiti pred cjelokupnom javnošću da će ga učiniti) predstavlja ultra PR u izbornoj godini, što je em problematično kao obećanje po par osnova, em lešinarski (kruže čak spekulacije da je sve skupa šarada s drakonskom kaznom samo kao namještaljkom PR smeča njoj na zicer). Može se raditi o oboje istodobno: iskrenoj empatiji i lešinarskom profitiranju. Jesam li jedini koji njuši paralelu u Indexovom žurnalističkom postupku? Nemam pojma o stupnju iskrenosti njihove empatije, ne posjedujem kristalnu kuglu ni direktan uvid u ljudske duše, no ja to ni ne moram znati za reći da se u najmanju ruku o istom trošku događa Indexovo lešinarenje na slučaju.


Što bi prvo prigovorili Kraus ili Kiš? Teški kič kojim je natopljena ta reportaža. Kič se ne sastoji u samoj visini općeg patosa i prijavljivanih emocija (eventualno većoj nego što bi nekom pasalo), nego, kao jak indikativ, u prianjanju uz praktički konsenzualnu emociju mase/javnosti, te, kao definitivna potvrda, u meta-emociji: patetiziranju same činjenice osjećaja, ganutosti vlastitom ganutošću, suzom u oku za svoju suzu u oku, narcisoidnom preusmjeravanju pažnje na vlastitu iskazanu emociju i empatiju (podudarnu pritom s onom mase/javnosti).


Kolindin proglas problematičan je na više političkih razina (izbjegava ga postulirati kao kritiku pravosuđa, ne oslovljava sistematsko pitanje, nije praćen dosljednošću i kontinuitetom), no za zadržati se samo na razini koja osobno zanima kuću Luksetić: njeno pomilovanje em podrazumijeva priznanje krivnje za nešto što mu nije dokazano i za što sa svoje strane krivnju poriče, em ne može prethoditi njegovom odlasku u zatvor, nakon čega tek slijedi procedura. Prešućenje tog aspekta već joj je zamjereno. Ja bih zamjerku produljio na način na koji je naš žurnalist izložio stvar Huanitovoj majci. "Nije mi vjerovala. Nekoliko puta nas je upitala govorimo li joj istinu. Ne bi mogla podnijeti da nismo. Vidjelo joj se na licu da ne bi. Poslao sam kvragu profesionalnost, ustao i zagrlio ženu koja je polako počela prihvaćati vijesti. Tresla se." Da podsjetimo: majka je dotučena zato što uvjerena da joj sin neće preživjeti u zatvoru; kao pitanje života i smrti ne doživljava samo to da ne odguli ukupno trajanje kazne, nego i općenito da ne završi u zatvoru, što žurnalist i sam ponavlja za njom, slažući se. Uvjerava je ipak da je Huanito 100% free as a bird s obzirom na radosnu vijest, te ohrabruje i nju i sina da mogu skakati u zrak od sreće bez daljnjih podozrenja je li tome baš tako i bez bojazni da se prerano poraduju. Premda doista nije baš tako i stvar je daleko od izvjesnosti da Huanito neće završiti u zatvoru – oko čega se, još jednom, složiše da bi i samo to završavanje za njega bilo kobno. Hoćemo li onda postaviti pitanje odgovornosti žurnalista zbog nukanja ih na potpuno spuštanje garda? Što će biti ako im se jednog dana potvrdi da će Huanito ipak morati završiti u zatvoru – a žurnalist ne zna da neće dok ih svejedno uvjerava da nemaju šta oko toga više imati zadrške u prepuštanju slavlju?

No, nije bilo vremena za baviti se takvim skrupulima, podrobnijeg provjeravanja informacije i što ona točno podrazumijeva, jer bilo je hitno trijumfalnom kič narcisoidnošću pohvaliti se pred javnosti kako je Huanitova majka baš od INDEXA doznala, itd., da bi se u još par članaka u narednih 24 sata dalo odmah od prvog retka hvaliti kako je "ta starija gospođa zaplakala od ganuća" nakon što joj je baš INDEXOV novinar priopćio, itd., kako je baš INDEXOVA kamera "zabilježila trenutak u kojem Zora Luksetić, majka bolesnog mladića koji je marihuanu uzgajao kako bi se liječio, nakon dugo vremena dobiva lijepu vijest", kako je baš INDEXOV reporter bio "u Huanitovom domu" u odsudnom trenutku, itd.