U birtiji u kojoj svakog dana dođem na pauzi suknuti brlju, ovoga sam dana iznebuha spopadnut za šankom od strane ženske koju sam, činilo mi se, već negdje vidio.
Prišla je uobičajenim uvodnim postupcima: - Ej, pa di si, šta si?
Hm, tko si ono ti...? Shvatio sam uz malo prekapanja po memoriji: bila je i ona jednom na nekom tulumu na kojem smo bili draga i ja, a na koji je došla s Danielom, njenom prijom, koja se ispostavila zajedničkom im prijom. Mislim da se zove Davorka ili tako nešto.
- Evo, ništa, još sam s dragom. Super nam je.
- Slušaj, nećeš se više viđati s njom - najednom je promijenila izraz lica u imperativni i istresla pred mene iznenađujuć, neshvatljiv zahtjev.
- Kako, molim? - ostao sam konsterniran.
Bože, svašta, mislio sam si. Pa tko je ta, jedva da je i znam, malo iz viđenja, da mi ide krojiti i određivati s kim ću se ja viđati i s kim neću.
- Kako možeš ti meni reći da neću biti s njom? - upozorio sam je na nelogičnost njenog postupka. - Valjda je na njoj i meni da to kažemo, a ne na tebi.
- Je, pa to i je ono što ona kaže.
- Ma šta kaže, molim te?
- Da si joj dopizdio jer uvijek prdiš za stolom, umažeš potkošulju senfom i jer se više ne uklapaš u njezine planove i smetnja si joj u razvoju odnosa s jednom odličnom prilikom koja je postala slobodna.
- A otkud to sve tebi, koju ona pravo ni ne zna?
- Rekla mi je Daniela da ti kažem.
- A šta sad Daniela ima s tim?
- Pa ona je moja i njena zajednička frendica. Tvoja joj je draga rekla da kaže meni da ti kažem.
Zatečen nepojamnim nebulozama koje slušam nazvao sam dragu odmah pred Davorkom. Nije se javila, ali je nazvala nazad koju minutu kasnije. Prepričao sam joj što sam upravo čuo - prvo je šutjela koju sekundu, a onda mi je rekla da ne zna o čemu je riječ i da će odmah nazvati Danielu. Davorka se na to samo nasmijala i izazovno procijedila da ćemo vidjeti hoće li je Daniela nazvati. Nije nazvala. Razišli smo se kućama iz birtije, bio sam preplavljen emocijama. Dragu više nisam mogao dobiti.
Sutradan sam se našao s njom. Pitao sam je je li istina da ne želi više biti sa mnom. Potvrdila je. Rekao sam joj da je to njezino pravo, ali da je krajnje nekorektno da mi je tu odluku priopćila preko prijine prije. Zaklinjala se da ona nema veze s tim i da je Davorka glupača za koju pojma nema što joj je došlo da me salijeće na šanku.
- Ali, ljubavi, pa rekla mi je isto to što mi i ti sad kažeš.
- Ma šta to?
- Da prekidaš sa mnom.
- Dobro, to smo već utvrdili - odbrusila je. - To nije povezano jedno s drugim.
- Ali, ljubavi, pa ja sam za tebe tukao sve slabije koji su te živcirali, djecu, starije, nemoćne, što god ti je puhnulo, sve na tvoju službu.
- Znam, dušo, znam. I puno ti hvala na tome.
- A možeš li mi barem reći zašto me ostavljaš?
- Naravno. Zato što prdiš za stolom, umažeš potkošulju senfom i jer se više ne uklapaš u moje planove i smetnja si mi u razvoju odnosa s jednom odličnom prilikom koja je postala slobodna.
Odvažne, bezbrižne, podrugljive, silovite – takve nas želi mudrost (Nietzsche)
Tek kad sam se raspisao u Dnevniku, osjetio sam da i ja imam pero u šaci – čudesno osjećanje koje mi nije dala Ferdydurke ni druga umjetnička djela koja se pišu sama iz sebe... kao van mene... Od tog trenutka pero me počelo služiti... (Gombrowicz)
