Nije ga majka klela što je kleo, nego što se vadio.
Ne ispravlja se mala pizdarija većom.
Govorim o Stubbsu, naravno. I svi znamo o čemu govorim kad govorim o Stubbsu.
U međuvremenu, jučer, osvanuo je u Novom listu članak stanovitog Miletića, naslovljen
(Anti)fašisti. Baš tako, sa zagradom, koja bi nešto htjela poručivati.
Kad fašizma nema, antifašizam nema smisla jer mu i samo ime govori koja je poanta njegovog postojanja. Antifašizam će zato u nedostatku pravih fašista izmisliti nove neprijatelje.
Otkud da fašizma nema? Daje se obrazloženje:
U hrvatskom parlamentu ne postoji niti jedna stranka koja bi otvoreno podržavala fašističke ideje. Nitko normalan u današnjoj hrvatskoj državi i ne pomišlja da takve ideje javno propagira.
Nitko normalan?
No true Scotsman? Nijedan normalan Škot ne stavlja šećer u kašu jer jedini Škoti koji ga stavljaju su oni koji nisu normalni Škoti, dakle Škoti ne stavljaju šećer u kašu. Nitko normalan u Hrvatskoj ne propagira otvoreno fašizam jer oni koji ga otvoreno propagiraju nisu normalni (za razliku od onih koji ga propagiraju i prakticiraju klandestino, u puzajućim varijantama, što toplo podržavamo), dakle u Hrvatskoj nema fašizma.
Ah, ona stara dobra vremena kad Novi list još nije bio klasa Dnevno-Liberal-Narod.hr.
Te
Velnićeva kanalizacijska cijev, te Bakićev plaćeni oglasni prostor, a sad su već i otvoreno anti-antifašisti, s Hassanom pod ruku, koji vlastitu nesposobnost poimanja
strukturnog fašizma kao šire pojave od parlamentarne stranke ili neke druge "normalne" mainstream instance koja bi otvoreno podržavala fašističku ikonografiju, pokušavaju prezentirati kao argument ulazne premise o nepostojanju fašizma u Hrvatskoj. (A mora biti i u svijetu, šta znaju u Novom listu di je to Charlottesville.)
Komične rečenice se samo nižu.
Tako, na primjer, neki ističu njihova većeg financijera Soroša, dok drugi podcrtavaju obilno proračunsko hranjenje ove organizacije koja se subjektivno zalaže za ideološki pristrane ljevičarsko-totalitarističke stavove koji ne prihvaćaju drugačija razmišljanja, napadaju Domovinski rat kao ishodište moderne hrvatske države i iskazuju kršćanofobiju u svojim istupima.
Red teorije crvene zavjere, s obaveznim baukom Soroša; red imbecilnog pravljenja skandala od proračunskog financiranja neprofitnih subjekata zbog političkog sadržaja kakav im ne odgovara; red brkanja sekularizma, kao ustavom zagarantiranog civilizacijskog praga, za "kršćanofobiju" (koja je upravo desničarski koncept, progona druge konfesije kao segmenta "sukoba civilizacija", i van desnih glava posve besmislen); red posvećivanja Domovinskog rata kao ishodišne parareligijske svetinje koju se ne smije dovoditi u pitanje; red nepovezivanja da je takvo posvećivanje Domovinskog rata upravo totalitaristički, post-politički čin fašizma na djelu; red projekcije tog fašističkog uma neprepoznatog na sebi, dok ga na licu mjesta vršiš, na "ljevičarsko-totalitarističke stavove" (semantika u kojoj se ljevičarsko spaja s totalitarističkim u nerazdruživu kovanicu).
Čime se argumentira taj tobožnji ljevičarski totalitarizam? Stubbsom!
To je razlog zašto nije Stubbs zajebao gafom koliko je zajebao isprikom. Pri čemu se uopće ne radi o nekom branjenju prvotne izjave, već samo preciziranju kuta za napadati je.
Ako ćemo je analizirati, Bozanić kao prvo
jest SoB, tu u izjavi nema greške. Naravno da se – kako su se pojedini desničarski kolumnisti pecali tupom doslovnošću – ne radi o komentaru seksualnog života njegove majke, već žargonu za ono što se njemu samom može spočitnuti kao gadu prve klase: što je, Bozanić, dakle, ciničan siledžija s pozicija društvene moći, jasno i lopovčina, s
milijunima u Vatikanskoj banci + eksploatator Radićevih konkordata, te konačno teokratski burgijaš koji umjesto da bude poglavar katoličke crkve u Hrvatskoj prakticira bivanje poglavarom Crkve u katoličkoj Hrvatskoj. Ne treba biti nikakav "kršćanofob" za reći mu SoB radi svega toga, dostaje imenovati stvari pravim imenom i pokazati nultu toleranciju za takvo ponašanje siledžije te uzurpatora gradanskih, sekularnih prava koja bi trebala proizlaziti iz ustava.
Krivi dio izjave – a uistinu je – onaj je s "crkni". No, ne onako kako bi to u novom Novom listu htjeli (ili po drugim desničarskim kolumnama koje su se sad stale ritati patetiziranjem): da se radi o totalitarističkom manifestu, o cenzuri i nedozvoljavanju drugačijeg mišljenja, pa čak i – pazi sad – ljevičarskom ekvivalentu Marušićevog ispada. Besmislice. Marušić je prijetio, grozio se strijeljanjem, pozivajući se pritom na hegemonske vrijednosti u okruženju. Stubbs nije prijetio, a nema ni hegemoniju iza sebe, nego je to bio iskaz priželjkivanja iz svog pasivnog, promatračkog kuta. Nema Stubbs nikakvu moć utjecaja na Bozanićev život i smrt, neće ovome biti ni bolje ni gore u ovisnosti o tome što Stubbs kaže, niti je – što je ključno – ispoljio pretenziju takvog utjecanja, onako kao Marušić. Tek se odredio što on osobno priželjkuje kao daljnji razvoj situacije. Svakako, to je priželjkivanje morbidno i glupo, prije svega blesavo, infantilno, i bez ikakvog smisla. Dalo bi se, doduše, pretpostavljati da se nije radilo o priželjkivanju stvarno smrti osobe, već još jednoj modifikaciji onoga što se tu kaže i sa SoB, kao iskaza nultog stupnja toleriranja za Bozanićevo bivanje gadom – po staroj feralovskoj formuli za ovakve situacije:
živio Franjo, nek crkne predsjednik. Ali i to bi bilo suvišno, jer kako god okreneš, izjava će ostajati ništa manje no blesava – i ništa više no blesava.
Spomenuti nulti stupanj tolerancije tu ni na koji način nije problematičan, jer se ne radi o netoleriranju kao uskrati prava na drugačije mišljenje, već uskrati prava na siledžijsko ponašanje. Osim utjecanja na Bozanićev život i smrt, nema Stubbs moć niti cenzorskog utjecanja na ono što će Bozanić ispovijedati i propovijedati – niti je, opet, ispoljio pretenziju takvog utjecanja. Zahtjevi za toleriranjem siledžija u ime apstraktnog načela Tolerancije i Kulture Dijaloga
davno su opisani u svom karakteru floskule, pa računam da ne moram ovom prilikom ponovo.
U rezimeu, izjava je pogrešna, ali kao mala, infantilna budalaština, a ne kao big deal u svemu onome što bi imbecili poput ovog Miletića htjeli krivo prespojiti kao big deal. Ali kad se tako pospeš pepelom – jao, jao, izvinjavamo se, mnogo se izvinjavamo, u pravu ste, komentar mi je bio netolerantan i svatko ga ima pravo osuditi, moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, na odmah i ostavka – naguzio si se da ti imbecili nametnu svoj narativ, prihvatio si tu retoriku i lišio se mogućnosti da ih hvataš u točkama krivog prespajanja. Tek tu si im sad na brisanom prostoru da te zaspu balegom ovakvih članaka – a da se više ne možeš braniti – na kakvom nikada ne bi bio po gafu samom.
