pero u šaci

Premijer nije od jučer, zna on da je u sportovima s loptom najveće umijeće "sakriti loptu". Zato je došao pokazati dečkima koji trik, kako se to radi. Nije ni čudo da smo prvaci svijeta. Nitko više nije loptu našao.


U danima nakon vaterpolo finala, internet je preplavljen slikama premijera kako se, u razdraganosti pobjede, s tribina kočoperi trbušinom, s raskriljenim sakoom, da bolje pokaže što krije pod njim. Index je objavio posprdnu reportažu, izdašno fotodokumentiranu, o čijem karakteru sve govori naslov: Plenković se udebljao ko prasac. Popratile su je fotošop varijacije koje su počele kružiti mrežama, ne znam tko ih je autorizirao, na kojima je stomačina karikirana da bude još veća, do vidno nerealnih razmjera. Što ćemo misliti o tome? Ima ono načelo: da je ispod svakog nivoa komentirati nečiji fizički izgled, naročito posprdno.

A da je na meti iste takve vrste udara bila žena? Nesumnjivo bi reakcije bile žešće – odnosno, i budu, kad god se oslovi predsjedničine gabarite, čak i pohvalno, kamoli pokudom. Za razliku od ovog slučaja, koji je prošao tiho, nije bilo nekih zgražanja po svim mjestima koja bi se užarila samo da je ženska političarka bila na mjestu muškog. Recimo da je ta komparativna razlika donekle i opravdana, jer s obzirom na žene stvar uistinu jest osjetljivija, uslijed različitih pritisaka rodnog konstrukta. Ali je li ta vrsta reakcija uopće fundamentalno opravdana? Zapravo se ne slažem s tim uvjetnim refleksom koji skače na stražnje noge čim čuje bilo kakvu vrstu smijanja fizičkom izgledu, jer je to eto kodificirano kao no-no, nešto automatski ružno, glupo, nezrelo i nelegitimno. Je li zbilja? Što ako je i ta lopta okruglija nego se čini?

U sklopu nedavnog slučaja puši-kurac državnoj tajnici Kostelić, bilo mi je stalo upozoriti na prirodu semantičkog obrata koji se tu dogodio: iz ciničkog u kiničko ponižavanje. Nije upitno da je upućeno s namjerom ponižavanja, ali svu razliku čini što ne više kao u izvornoj semantici fraze, naime Odozgo (em se zna ko ima kurac: izgovaratelj impliciran kao nositelj moći i pozitivne vrijednosne oznake, muškosti, a žena ili drugi muškarac kojem se naredi da puši impliciran kao ponižen stavljenošću u demaskuliniziran položaj – s druge strane posjedništva kurca kojeg se puši), nego sad Odozdo, kao drskost koja ponižavanjem nasrće upravo na nositelja moći (Kostelić kao predstavnika omraženog establišmenta i hegemonije).

Ovdje se ne radi o doslovnoj analogiji u svim segmentima, zato što kinički istup Odozdo nije praćen neposrednom konfrontacijom, pa izostaje element hrabrosti koja se usuđuje ponižavati moć u facu - i pripadajućeg respekta koji ide uz tu hrabrost. Što ne znači da u bračkoj aferi nije sa strane napadača bilo i simultanih elemenata kukavičluka, prezira vrijednih (složena situacija). Kod ruganja Plenkoviću na razlivenosti izostaju oba elementa, a sigurno se ne radi o postignuću za poseban respekt. Ipak, i dalje se radi o ponižavanju upućivanom od nekoga dolje ka moći koja je gore, iz smjera Odozdo. A već to sve mijenja u vezi čisto legitimiteta postupka.

To je prva baza kontekstualizacije: pada ispit svaki pristup koji propušta razabrati da nije isto upućujemo li ponižavajući podsmijeh odozgo prema dolje ili odozdo prema gore. Što znači u vakuumu ta sintagma: rugati se fizičkom izgledu? Nije isto rugati se Plenkovićevoj nadirućoj trbušini na tribini vaterpolo finala ili krezubom djetetu u parku. Svaka interpretacija koja ne uključuje prizmu razlikovanja ciničkog od kiničkog podsmijeha bit će krnja i impotentna, ispuštat će iz shvaćanja situacije jedan bitan aspekt, koji ne smije biti ispušten.

Pitanje povrede osjećaja, kao krucijalan element zamjerke na ruganju fizičkom izgledu, koje je red hot pitanje kod npr. djeteta u parku – gdje ćemo biti svinje ako ga idemo tako zlostavljati – izostajat će u slučaju Plenkovića ili Kolinde. Sto i jedan put su hvatani u tome kako vrše nasilje nad nama na kakvo nemaju pravo. Nakon toga ja više nemam obaveza kakve bi inače važile. Neka mi se ne dolazi sa zahtjevom da pazim na osjećaje onih koji nada mnom vrše genocid, tovare mi da plaćam Todorićev dug i sprdaju se s mojim statusom i pravima građanina. To su već i kanibalske fore, s bezbrojnim marušićima kojima upravo muk nadležnih kolinda i plenkovića daje zeleno svjetlo za siledžijstvo svake vrste. U čemu je onda poanta traženja od mene skrupula koji svoj smisao imaju u paženju da se ponižavanjem ne povrijedi nečije osjećaje, ako se radi o situaciji u kojoj je, naprotiv, cijela ideja upravo u želji da, ako ikako mogu, povrijedim osjećaje te osobe? I volio bih naći tko će mi reći da mi želja nije okej. Ako je u ičemu problem takve geste ruganja, onda u tome što Plenković ili Kolinda neće biti povrijeđeni (jer ni ne čuvši, a uostalom neobično debele kože), a ne u tome što hoće (da bar hoće).

Mainstream novine nisu donijele vijest o zlatnim vaterpolistima da je nije u stopu pratila i neka ulizička o tome kako je Plenković nekad isto igrao vaterpolo ili kako je sve Plenković figurirao za finala u Budimpešti, uključivo dijelio medalje na pobjedničkom podiju. Fejs je bio pun neposrednih reakcija ovo tipa: "Plenkoviću pička ti materina, miči se! Kradeš najsretniji trenutak ovim momcima svojom ljigavom pojavom! Pa kako nemaš srama, spodobo odvratna, ljigava?!" Vidimo, nema tu spomena o debljini. Ali nešto drugo je evidentno: gnjev i kivnost spram premijera zbog bahate ljigavosti guranja pod svjetla reflektora koja mu ne pripadaju, u stilu Kolinde koja se nakloni s balerinama, klasičnom HDZ-ovskom gestom "bivanja uz pobjednike". Fotošop Plenkovića narednih je dana komentiran u ovom stilu: "'Malo' smo se uprasili je li Hr političari...nesposobne, lažljive i proždrljive svinje."

Kako to sve skupa tumačiti? Je li riječ o porivu da se ruga debljini kao debljini? Ne, pik na debljinu je tu očito ventil kroz koji se kanaliziraju negativne emocije zbog akutne bahate ljigavosti na bazenu i drugih, kroničnih zamjerki na Plenkovićev račun. Dovoljno je zapitati se: bi li se istom zluradošću komentiralo istu takvu, možda i veću trbušinu anonimnog gledatelja vaterpola? Nikoga ne bi bilo briga. Da okrenemo Plenkovićevu retoriku protiv njega: ova konkretna trudnoća medijski je atraktivna samo zato što se trudnica zloupotrebljavajući premijersku funkciju uvalila nadomak postolja.

To je druga kontekstualizacijska baza: ruganje fizionimiji Plenkovića ili Kolinde razlikovat će se od nekog općeg ruganja fizičkom izgledu, od nekog slučaja ruganja krezubom djetetu u parku, također i zato što – povrh apstrakcije bivanja Odozgo u odnosu na nas – kao nositelji moći Kolinda ili Plenković i izravno rade sprdnju od nas kroz zloupotrebu dužnosničke moći. Pravljenju ih budalama prethodi njihovo pravljenje budalama nas.

Najosjetljivija stvar i prijestup političke korektnosti je pritom u netaktičnosti prema svakoj punijoj osobi kojoj se njeno svojstvo našlo konstatirano – pa i po portalima – kao predmet prozivke, objekt poruge. Ali fotošopirane verzije, s odvođenjem trbuha u grotesku, dodatno naglašavaju irealnost i supstitucijski karakter: nije tu predmet poruge zapravo neki stvarni debeli stomak, nego izobličen simulakrum buraga iz montirane travestije, u koji se projiciraju akumulirane frustracije Plenkovićem, kako zbog postupanja na bazenu, tako i zbog općeg političkog postupanja. Hoćemo li reći da ljudi ne bi trebali imati pravo na zajebanciju i ventiliranje te vrste zbog moguće identifikacije nekoga s viškom kila s Plenkovićevim tijelom također obilježenim viškom kila? Ali tu bi prije svega trebalo moći razlučiti da meta niti nije Plenkovićevo stvarno tijelo, nego projekcija o tijelu, kao ventil frustracije. To je politička, a ne nutricionistička ili golo estetska kritika. Bi li netko imao pravo zahtijevati od drugih njihovo depolitiziranje zato što ga ta politizacija osobno vrijeđa ili mu loše sjeda? Bio bi to oblik narcisoidnog privatiziranja cijele jedne zone javnog govora i, u tom privatiziranju, polaganja prava na cenzuru – da bude svima zabranjeno o ičijim kilama u bilo kojem kontekstu zato što sam eto ja osjetljiv na vlastitu kilažu. Osjetljivost je ljudska, razumljiva i nikako za kriviti što je na djelu, ali i s tim rečeno ne može biti osnova uvrijeđenog općeg krojenja. Ako fiksacija u identificiranju s Plenkovićem po kriteriju doslovnog fizičkog izgleda nekoga sprečava da razabere koja je uopće tema, kako se u sprdanju s tim buragom ne radi o prozivci debljine kao debljine, onda je problem ne u sprdanju, nego ipak u fiksaciji koja sprečava, ma koliko bila ljudski razumljiva.

Samo, ako je protest protiv loše politike, zašto se onda i ne fokusira direktno na ono što ga politički smeta, umjesto što zaobilaznim putem napada na izgled? Ako su Plenković ili Kolinda nešto skrivili, treba ih kritizirati zbog toga što su skrivili, zbog djela, a ne zbog lika.

Članak na Indexu završava rečenicom: Podsjećamo, za svojih mandata, Milanović i Sanader također su se znatno udebljali. Koincidencija? Izraz koji mi se dopao bio bi "kancelarski burag": nije tajna da se naši funkcioneri kad zasjednu na dužnost pretvore u putujuće čašćavane žderonje; valjda refleks naroda koji je tek prije generaciju-dvije izašao iz gladi, pa kad je mukte, ne odbijaš, jer traume su još svježe. Na svoje sam oči svjedočio kako lik sjeda za stol izvinjavajući se jer upravo dolazi s jednog ručka, pojevši pa se izvinivši da mora gibati dalje jer čeka ga jedan ručak – jedno od onih popodneva kad mu je raspored pretrpan. Kad na taj način natučeš kile, je li to stvarno politički irelevantno? Recimo da se složimo da narod nije u bijedi zbog konkretne količine kuna koje su ovi slistili sa svojih tanjura, da to možda i nije značajan faktor za ekonomsko stanje nacije, ali i dalje ostaje metonimija onoga što je značajan faktor. Ako su nam navalili otplaćivanje Todorićevih dugova, ako su i generalno paraziti, oligarhijska kasta koja se bogati ili barem koju funkcionersku godinu bahati na grbači naroda, onda će to tovljenje na tuđi račun nositi metonimijski politički značaj, jer se stomačine pune kao dio istog općeg procesa proždrljivosti i grabeža, pače kanibalizma.

Treća baza kontekstualizacije sadržana je stoga u činjenici ruganja ne bilo kojoj značajci lika, ne klempavosti, ne krezubosti djeteta ili nekom urođenom deformitetu, nego Plenkovićevoj upravo debljini – što u svojoj rapidnoj uvećanosti po stupanju na funkciju nije nužno odvojivo od političke krivnje koja je prava meta napada.

Članak na Indexu iznio je još neka karakteristična opažanja: da Plenković više nije atraktivan kao na početku mandata, te da je impresivnu figuru zamijenila "buškica".

Robert Michels, klasični autor sociologije, radi analizu uspostave političkih oligarhija te "željeznog zakona oligarhije", u sklopu koje podvlači "dodatne osobine vođa". Na prvom mjestu je oratorski dar, kao moć demagogije: Posredstvom moći govora masa podliježe sugestiji, sugestijom se ona podčinjava govorniku. (...) Pritom ona cijeni kod njega više govorničke darove kao takve, ljepotu glasa i njegovu izdržljivost, ubojitost, duhovitost; manje joj je stalo, u cjelini gledano, do vrijednoga sadržaja. Jednoga bukača, koji, kao da ga je ujeo otrovni pauk, juri od mjesta do mjesta da bi govorio narodu, ona lako smatra (...) marljivim i zbilja borbenim 'aktivnim' drugom, dok na pripadnika partije koji za radnim stolom stvara realne vrijednosti, ali manje govori i više radi, gleda s prezirom i ne uzima ga ozbiljno. Kako funkcionira taj mehanizam podčinjavanja iz obožavanja? Preko kolektivne narcisoidnosti – u pitanju je projekcijsko samoobožavanje. Naravno da je privlačnost zvučnog govornog umijeća, zbog mlitavosti akcije koja je slijedi i koja joj je često nerazmjerna ili i zbog karakterne niskosti govornika, često za masu samo predigra dugih razdoblja razočaranosti. Ali mase koje podliježu govorniku danoj sposobnosti zanošenja bivaju, naprotiv, njime toliko hipnotizirane da u njemu stalno vide, takoreći, povećalo vlastitoga Ja. Njihovo divljenje i oduševljenje govornikom postaje, na kraju krajeva, divljenje i oduševljenje vlastitom ličnošću, koje govornik podržava time što obećava da će govoriti i djelovati u ime mase, dakle, u ime svakoga pojedinca. Sljedbeništvo koje masa iskazuje govorniku potječe iz nesvjesnih sebičnih pobuda.

Nadarenost za demagogiju je najvažnije, ali ne i jedino među "dodatnim svojstvima". S tim što su ostala kontekstualno ovisna. Mnogolika su osobna svojstva pomoću koji pojedinci krote mase i koje, dakle, treba smatrati tipičnim svojstvima vođa; ali ona se ne moraju, uostalom, u svakome slučaju slagati u svome kompleksu: prvenstveno snaga volje koja slabiju volju sebi podčinjava. Nadmoćno znanje koje imponira. Katonska uvjerljivost, snaga ideja, koja često graniči s fanatizmom i svojom jačinom izaziva u masa poštovanje. Čvrsta vjera u sebe, samouvjerenost, ponekad čak kada se ujedini s ohološću koju pojedinac iskaže masama. One zahtijevaju od svojih vođa i usredotočenost. Oni se moraju njima posve posvetiti, bez sporednoga zanimanja. U pojedinačnim slučajevima važna je, vjerojatno, i blagost srca i nesebičnost vođa, svojstva koja mase podsjećaju na Isusa Krista i reaktiviraju njihove ne zamrle, već samo zadrijemale vjerske osjećaje. Karizma. Misionar među vođama. (Npr. Bandić pada na um.)

Tu je još i korelacija starosne dobi, ovisno o kontekstu, zatim slava i znamenitost s eksternih, ne-političkih područja, koju se unosi kao politički kapital. Mase su, međutim, posebno odane znamenitosti. (...) Znamenit čovjek treba, stoga, samo maknuti prstom da bi došao do političke uloge. Mase se smatraju visoko počašćenim ako mogu slavnome čovjeku ponuditi počasno mjesto. Mase se svagda klanjaju pred slavom. Čovjeka s lovorovim vijencem oko čela smatraju a priori polubogom; udostoji li se da im bude vođa, siguran mu je njihov pljesak, njihovo oduševljenje, svejedno da li je dubrava u kojoj je ubrao lovore njihova interesna sfera, da li s njom graniči ili je uopće ne dodiruje. (Dobar primjer je, recimo, nepodijeljeno pušenje Ivana Đikića na konto njegovog znanstvenog renomea, a u njegovim političkim istupima. Đikić se voli tim manevrom koristiti više nego kruva jesti, s personalizacijom i privatizacijom političkih sadržaja i procedura.)

Konačno, Michels podvlači veliku relevantnost i fizičkog izgleda vođa. I to je kolektivno narcisoidno impregnirano: pojedinca kakav u multiplikaciji čini masu, definiranog pripadnošću masi, obilježava užitak u veličini i slavi skupine s kojom se identificira – ako je ona jaka, lijepa, moćna, itd., bude mu to kao da je i on. Pa se aplicira isti onaj princip kao i za govornički dar: masama će ovladati i podčiniti ih onaj tko im ponudi projekciju o samima sebi u obličju u kakvom se žele vidjeti. Ne možemo se baš lako saživjeti s idejom da nam vođa bude neki gnom – jer to nam onda dođe malo kao da smo i mi sami ako nam je tako neimpozantne pojave najviši predstavnik. Dogode se nelijepi, jer postoje i drugi kriteriji, ali ovaj nosi svoju težinu. Koliko smo puta, primjerice, čuli političku slabost na Milanovića zbog plavih očiju i štatijaznam? Pa kandidat za predsjednika države Nadan kome je to što slovi za "lepog ko greh" glavna i jedina politička referenca. Tamo gdje u narodu postoji jak osjećaj za ljepotu, ima lijep čovjek ceteris paribus prednost u naklonosti naroda pred svojim manje lijepim takmacem. Tako se moglo u Italiji zapaziti da je apolonski tip među narodnim vođama čest u partijskome životu. Među 33 zastupnika, koje je socijalistička partija 1901. godine poslala u parlament, bilo je najmanje 16 natprosječno lijepih, naočitih muškaraca s divnim nosevima, očima, zubima, glasovima. (...) engleski mi je tisak odgovorio da i engleski narod u političkome životu iskazuje veliku privrženost muškoj ljepoti. Pogotovu što se karijera inače lošega govornika Balfoura temeljila i na tome. U Hessenu su mi svojevremeno rekli stari muškarci da se Lassalleov agitacijski učinak može također dijelom svesti na dojam koji je svuda izazivala njegova ljepota.

Ovdje smo već na četvrtoj kontekstualizacijskoj bazi. Pitanje Plenkovićevog izgleda nije pitanje izgleda random osobe na ulici ili djeteta u parku, kojima je njihov izgled njihov izgled i to je to. Plenkoviću je "atraktivan" izgled "na početku mandata" – s "impresivnom figurom" i sve – kapital kojim se upravo sam poslužio, kao jednim od faktora, u svrhu nametanja za političkog vođu, tj. podčinjavanja masa. A sjetimo se i da se Kolindin proboj još otvorenije i bezočnije oslanjao na svojstvo masa da se obeznane u stilu "jao, vidi naše predsjednice kako je ona liiijepaaa", sretni da mogu kao svoju prvu predstavnicu i sliku prema svijetu isturiti "atraktivnu plavušu", pa se producirati njom kao Hrvatice i Hrvati na svim listama najzgodnijih svjetskih predsjednica.

Ali onda nam je, dok svakog dana trpimo političko nasilje od strane te Kolinde ili tog Plenkovića – između ostalog posredovano i popularnošću njihovih fizičkih obličja – svejedno biti kuš o njihovim obličjima te zabranjeno stavljati se u kritički odnos spram njih, jer da to nije lijepo ni zrelo? Da ne bi!