Eto to – to, naime, da besprizorni uličarski huligani skandirajući zazivaju zakon, pa još pritom da zazivaju nekakav zakon o sportu, pa na kraju da zazivaju važeći, usvojeni Zakon o sportu, da zazivaju dakle poštivanje i dosljedno provođenje jednog već donesenog, dakle postojećeg zakona – toga nikad nije bilo ni u tajlandskoj Kraljevini, ni u komunističkoj Jugoslaviji, niti igdje ikada, u cjelokupnoj polustoljetnoj povijesti organiziranog nogometnog huliganskog nasilja.
(...) jebeš sve: ništa što je napisano, izrečeno, čuveno i viđeno u svih ovih dvadeset sedam godina otkako je ono pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, ništa o toj smiješnoj, kretenskoj državici – priznajem odmah i to, nije beg cicija – ne govori ljepše i plastičnije od historijske činjenice da u njoj nogometni huligani pjevajući i skandirajući pozivaju na poštivanje zakona.
Ništa više nekom putniku namjerniku na trajektu za Supetar ne treba da bi pojmio kakva je to memljiva močvara divljeg bezakonja, ništa mu drugo ne treba doli prizor petnaestak besprizornih nogometnih huligana, odmetnika od svih društvenih normi i zakona, kako s konzervama jeftinog piva u rukama, uz sav podrazumijevajući navijački psovački repertoar, u nemoćnom gnjevu zazivaju pravnu državu i skandiraju jednom zakonu, što je – hametice usvojen u parlamentu i uredno objavljen u Narodnim novinama – stupio na snagu još prije dvije godine, 9. kolovoza 2015.
Eto to – to, naime, da besprizorni huliganski taksisti blokadom cesta zazivaju zakon, pa još pritom da zazivaju nekakav zakon o prijevozu u cestovnom prometu, pa na kraju da zazivaju važeći, usvojeni Zakon o prijevozu u cestovnom prometu, da zazivaju dakle poštivanje i dosljedno provođenje jednog već donesenog, dakle postojećeg zakona – toga nikad nije bilo ni u tajlandskoj Kraljevini, ni u komunističkoj Jugoslaviji, niti igdje ikada, u cjelokupnoj polustoljetnoj povijesti organiziranog taksi huliganskog nasilja.
(...) jebeš sve: ništa što je napisano, izrečeno, čuveno i viđeno u svih ovih dvadeset sedam godina otkako je ono pred ljeto 1990. na prahu i pepelu komunističke Jugoslavije uskrsla nezavisna i samostalna Republika Hrvatska, ništa o toj smiješnoj, kretenskoj državici – priznajem odmah i to, nije beg cicija – ne govori ljepše i plastičnije od historijske činjenice da u njoj huligani kakvi naši taksisti već jesu prosvjedima pozivaju na poštivanje zakona.
Ništa više nekom putniku namjerniku na jadranskoj magistrali ne treba da bi pojmio kakva je to memljiva močvara divljeg bezakonja, ništa mu drugo ne treba doli prizor dvjestotinjak besprizornih taksi huligana, odmetnika od svih društvenih normi i zakona, kako s konzervama jeftinog piva u rukama, uz sav podrazumijevajući taksistički psovački repertoar, u nemoćnom gnjevu zazivaju pravnu državu i skandiraju jednom zakonu, što je – hametice usvojen u parlamentu i uredno objavljen u Narodnim novinama – stupio na snagu još prije četiri godine, 28. lipnja 2013.
Očekivao bih, dakle, da svi oni koji su, ovako kao Dežulović, nalazili i konstruktivnog elementa u bračkim napadima, i to upravo kao onog dominantnog elementa, nađu dominantnog konstruktivnog elementa i u dubrovačkim blokadama. Ali taksisti se neviđeno sramote, u prekršaju su, okreću ovakvim ponašanjem bilo javnosti protiv sebe, čak i onih koji bi ih inače podržavali – jer to što rade na magistrali je za svaku osudu? Pa da, da, baš to! Dežulovićevska paralela funkcionira i dalje: i huligani su se neviđeno sramotili i bili u prekršaju i okretali protiv sebe mnogo onih koji bi ih inače podržavali u borbi protiv velikih zlikovaca i to što su radili na otoku bilo je za svaku osudu, čisto na razini metode. A ipak je bilo jasno da su na dnu svega u pravu s puši-kurac toleriranom bezakonju.
Znam zašto potežem paralelu i tražim dosljednost: brački slučaj bio je puno većem broju ljudi tu automatski jasan otuda što im nije trebalo posebno objašnjavati zašto su s druge strane besprizornih huligana Mamić & co puno gora banda, zlikovci nekog sasvim drugog reda veličina. A u današnjem slučaju im to nije još bistro, nekako im je puno apstraktnije da se s druge strane besprizornih huligana također nalaze zlikovci nekog sasvim drugog reda veličina – pa čak i spram Mamića drugog reda, nemjerljivo gora banda još i od njega, koji je spram globalne razbojničke pošasti kakvu predstavlja Uber tek kokošarska faca s placa.
|
