pero u šaci

U pjesmi Grijeh Natali nekom svom poručuje da stane u red (''ali na zadnje mjesto''); esencijalno – nek se tornja. Otkantava ga, ne želi se više družiti s njim. Zašto? Posredstvom jednog vrijednosnog osjećaja: ''jer ljubav je grijeh za nas''.

Hm, zar? Kako to? Može li ljubav ikada biti grijeh?

Saznajemo na što cilja u sljedećoj strofi: ona mu je ljubavnica. ''Ostani tamo gdje jesi, ostani njen''...

—

Asociralo me na Pale Blue Eyes, kad Lou pri rastajanju pjeva ženi s naslovnom bojom očiju ''it's truly, truly a sin'', a spominje joj i ''the fact that you are married''...




To i on, znači, njoj o tome kako je grijeh ono što pustopašno rade, odnosno radili su (jer više eto neće)?

Ali ne! Asocijacija mi je zapravo došla kao inverzijska.

Prvo što nam se u pjesmi kaže: radi se o stvarno ljubavi, dođe mu ona kao njegov ''mountain top'', njegov ''peak'', njegovo sve što je imao (ali nije mogao zadržati).

Što nam se još kaže? O, ne, ne nalazi on ništa loše u tome što su radili, nikakav grijeh u aferi koju su imali! Kaže: ''it was good what we did yesterday'' – ne može biti jasnije naglas rečeno: it was good (''and I'd do it once again''). Nema on moralni problem s time. Fakt da je udana jedino dokazuje, kaže dalje, ne bez daška jetkosti, da mu je ona sad najbolji prijatelj, tj. da im predstoji frendzoniranje – i to je ono što je u cijeloj stvari ''truly, truly a sin''.

Ova pjesma ima svoju šifru koja bi stala u jednu riječ: šteta. Dobro, možda dvije: šteta, šteta!

Kao kad mladi Arsen Popodnevnu pjesmu – u kojoj nježna i pohotna misao upućivana susjedi, ljubavnici njegovog cimera, ostaje neostvarena – završava sa ''šteta, nepovratno šteta''.

—




Pale Blue Eyes, to je Clint Eastwood koji, kisnući pred kamionetom u kojem Meryl Streep čeka muža, izgovara u sebi: šteta, šteta! It's truly, truly a sin.

Grijeh o kojem se govori u pjesmi Velvet Underground je, dakle, onaj prema ljubavi sadržanoj u toj aferi, koju se naprasno i prijeko, preko reda usmrćuje, dok je još živa. Tužna pjesma, pametna i lijepa, koja žali što se jedna duboka ljubav i povezanost ispostavlja kao nemoguća u prakticiranju, zabranjena (ili opet Arsena da potegnem: "i dok drugi zajedno su bili, mi se nismo pogledati smjeli").

Pjesma koju izvodi Natali Dizdar predstavlja pak tešku degradaciju u tom smislu – u podtekstu nosi oseku etičke inteligencije. Jer u njoj se kao o grijehu govori o prijestupu prema nekakvom autoritetu ili primatu prvotnog statusa.

Grijeh, to je kao Clint koji bi, u ulozi Roberta, kisnući pred kamionetom u kojem Francesca, Meryl, čeka muža Richarda, mrmljajući u sebi o grijehu ljubavi, mrmljao ne o grijehu činjenom njihovoj ljubavi, nego o njihovoj ljubavi kao grijehu.

Što ne samo da je degradiran, izvitoperen vrijednosni osjećaj – koji traži i zastupa pravo zavjeta, forme, ne pravo intrinzičnosti i supstance, koji bi sudio životu za usmrćenje već mrtvaca – nego je i glupo, nesuvislo, uopće nema smisla. Jer na čemu bi se i temeljio koncept zgrešavanja prvotnom statusu? Radi se o obliku udruživanja također fundiranom na ljubavnoj konekciji, nečemu što je nekad počelo kao ljubavni odnos. Ako bi išao govoriti o svojoj oštećenosti, da mu je zgriješeno, morao bi se pozvati na grb ljubavne prirode sveze, koji nosi na svojoj zastavi. Ako ima neke supstance, onda je u tome ta supstanca. Ali ako ćemo se ići pozivati na ljubavnu supstancu, odnosno grijeh prema njoj – kako god okrenemo, udaramo u tvrdu činjenicu da se ta supstanca sad već nalazi ne između Francesce i Richarda, već upravo između Francesce i Roberta, te joj se jedino na tom potezu, od Francesce do Roberta, onda i može zgriješiti.

Ono što može biti nagaženo od strane njihove ljubavi nije ista takva supstanca, nego jedino još neka prazna ljuska, forma – sastavljena od određenih obzira, kalkulacija, skrupula, strahova, uviđavnosti, prinuđenosti, dužnosti, stiješnjenosti, uhvaćenosti u klopke i čega sve ne. Ne znači da je i to nešto na što treba olako frknuti nosom, ne znači da nije možda i to također dostojno poštovanja. Jeftino bi bilo po kratkom postupku prezreti Francescin izbor. Ali ne štima ovakva upotreba riječi grijeh prema tome, jer definitivno bi bilo perverzno i apsurdno govoriti o grijehu ljubavi naspram ljuske ljubavi – u pozivanju upravo na ljubavnu definiciju prvotnog statusa.

—

Uz duh Pale Blue Eyes zapravo pripada jedna sasvim druga pjesma, autora Yehude Amichaia; zove se – kako bi drugačije – Šteta.

Šteta. Bili smo tako dobar izum.

Amputirali su ti bedra
s kukova mojih.
Što se mene tiče, svi
oni su kirurzi. Svi oni.

Razmontirali su nas
jedno od drugog.
Što se mene tiče, svi
oni su inženjeri. Svi oni.

A bili smo tako dobar
i tako simpatičan izum.
Zrakoplov od čovjeka i žene,
s krilima i svim što treba.

Lebdjeli smo malo iznad zemlje.

Čak smo malo i letjeli.