pero u šaci

Kod Nemanje je prije tri dana objavljen ''ratni'' dnevnik Ludwiga Wittgensteina 1914.-16. u prijevodu Marija Kopića, koji me instantno podsjetio na jedan drugi ''ratni'' dnevnik, gotovo sinkroni, onaj Franza Kafke 1910.-15.

Stavljam ''ratni'' u navodnike zato što kod prvoga to treba shvatiti i doslovno (mjesto radnje: neka poljska bojišnica), ali i u prenesenom smislu, dok kod potonjega isključivo u prenesenome (mjesto radnje: Prag, ni blizu fronte).

Glavna tema oba dnevnika je ipak neka druga vrsta rata. Obojica su do iznemoglosti opsjednuti pitanjem: a koliko sam danas radio? Što trebam činiti da moj život ne prođe uzalud?, pita se Wittgenstein. Samo sebe ne izgubiti!!! Priberi se! I radi ne da prikratiš vrijeme, nego istinski da bi živio!

Stvarno žive jedino onda kad ''rade''. U zapisu od 3. listopada 1911. Kafka se izrijekom nada ''istinskom ulasku u život'', putem rada na svom ''pravom poslu'', samo ga sprečava što je upravo taj čas primoran baviti se nečim drugim.

To je rat kao borba za goli opstanak, ne možda onaj fizički, ali opstanak kao suverenog ljudskog bića.

na K.-ov grkljan padoše ruke jednog od one gospode, a drugi mu zari nož duboko u srce i dvaput ga okrenu. Očima što su se gasile K. još vidje kako gospoda, priljubljenih obraza, pred samim njegovim licem, promatraju konačnu odluku. – Ko pseto! – reče on, kao da će ga sramota nadživjeti.



Tako glasi posljednji odlomak Procesa. Kundera u Iznevjerenim oporukama primjećuje: a posljednja imenica je upravo ''sramota''. Posljednja slika: nepoznata lica sasvim blizu njegova lica, gotovo ga dodiruju promatrajući najintimnije K.-ovo stanje, njegovu agoniju. U posljednjoj riječi, u posljednjoj slici sažeta je temeljna situacija cijeloga romana: biti dohvatljiv u svakom trenutku, u spavaćoj sobi; podnositi da ti pojedu doručak; biti spreman danju i noću odazvati se pozivima; gledati kako ti oduzimaju zastore koji štite tvoj prozor; ne družiti se s onima s kojima želiš; ne pripadati sebi; izgubiti status osobe. Tu pretvorbu čovjeka iz subjekta u objekt doživljavamo kao sramotu.

Svoj dnevnik Kafka počinje upisom datiranim tek godinom (1910.) u kojem konstatira kako je onemogućavan da radi od strane ''sila'': Konačno, poslije pet mjeseci ovog mog života, za kojih nisam mogao napisati ništa čime bih bio zadovoljan, a koje mi nijedna sila neće nadoknaditi, iako bi sve bile obavezne da to učine, pada mi na pamet da opet jednom nagovorim sebe. Još uvijek sam odgovarao, kad sam se istinski pitao, tu bi se još uvijek dalo nešto izbiti iz mene, iz te hrpe slame, kakva sam već ovih pet mjeseci, a čija je, izgleda, sudbina, da se ljeti zapali i izgori, brže no što bi gledalac trepnuo okom. Da se to bar hoće desiti sa mnom! I deseterostruko bi mi se trebalo desiti, jer ja niti ne žalim zbog ovog zlosretnog razdoblja. Moje stanje nije nesreća, a nije ni sreća, ni ravnodušnost, niti slabost, ni zamorenost, niti zanimanje za bilo što, pa što je onda? To, što to ne znam, povezano je svakako s mojom nesposobnošću da pišem.

Kako je Wittgenstein bio ''pretvaran iz subjekta u objekt'' – i kako se borio za svaki komadić vremena i prostora u kojem bi mogao ''raditi'' – čitajte kod Nemanje, a sve to isto u vezi Kafke ovdje, u nastavku, razdijeljeno u 5 glavnih tema.

1) Što mu je sve jelo vrijeme i snage koje je mogao utrošiti na rad? Na prvom mjestu bez daljnjega: ured, odnosno laviranje između pisanja i ureda, između ispunjenosti svojim mislima i svakodnevnom obavezom da ih pola dana potiskuje.

19. veljače 1911. – Kad sam danas htio ustati iz kreveta, jednostavno sam se srozao. Posve je jednostavan razlog tome: do krajnosti premoren. Ne od svog ureda, već od svog drugog posla. Ured ima samo utoliko svoj bezazleni udio u tome što bih ja, kada ne bih morao tamo raditi, mogao mirno živjeti za svoj posao i ne provoditi tamo onih šest sati dnevno, koji su me u petak i subotu, jer sam bio sav ispunjen svojim stvarima, tako izmučili da vi to sebi ni zamisliti ne možete. Konačno, pa ja to znam, to je samo brbljarija, kriv sam ja, a ured stavlja pred mene najjasnije i najopravdanije zahtjeve. Ali za mene je strašan taj dvostruki život, iz kojega je, vjerojatno, jedini izlaz – ludilo.



28. ožujka – moja (se) sadašnja nesreća sastoji uglavnom iz pomutnje. Ta pomutnja leži u sljedećem: moja sreća, moje sposobnosti i svaka mogućnost da budem na bilo koji način koristan, leže oduvijek na literarnom području. (...) Tom literarnom poslu se ja zasada ne mogu posve predati, kao što bih to morao, i to zbog raznih razloga. Bez obzira na moje obiteljske prilike, ja od literature, već zbog sporog nastajanja mojih radova i njihova osebujna karaktera, ne bih mogao živjeti; osim toga, sprečava me i moje zdravstveno stanje, a i moj karakter da se predam jednom životu koji bi, i u najpovoljnijem slučaju, bio nesiguran. Stoga sam prihvatio mjesto činovnika u jednom zavodu za socijalno osiguranje. Ali sada se ta dva poziva uzajamno nikako ne podnose, i ne dopuštaju nikakav zajednički osjećaj sreće. I najmanja sreća u jednom, postaje nesreća u drugom. Ako jedne večeri napišem nešto dobroga, gorim već drugo jutro od nestrpljenja i ne mogu ništa obaviti. Te trzavice bivaju sve gore. U uredu udovoljavam svojim dužnostima, ali ne i svojim unutarnjim dužnostima, a svaka neispunjena unutarnja dužnost postaje nesrećom, koja se ukotvi u meni.
3. listopada – I opet mi sile mojih snova, koje još i prije no što zaspim zrače u budnost, nisu dale spavati. Svijest o mojim književnim sposobnostima biva uvečer i ujutro nepregledna. Osjećam se razriješen do dna svoga bića i mogu izdići iz sebe što god zaželim. Takvo izmamljivanje tih snaga, kojima se onda ne dopušta da djeluju, sjeća me mog odnosa sa B. I tu postoje izljevi, bez slobodnog toka, koji suzbijanjem moraju sami sebe uništiti, samo što se ovdje – a u tome i jest razlika – radi o tajanstvenijim silama i o mojoj krajnjoj svrsi. (...) Diktirao sam u svome uredu neki oveći oglas, upućen okružnoj vojnoj kapetaniji. Pri kraju, koji je trebao djelovati poletno, zastao sam, i nisam mogao ništa drugo nego pogledavati tipkačicu K., koja je po svom običaju postala naročito živahna, stala micati stolicom, kašljala, tipkala po stolu i tako cijelu sobu upozoravala na moju nesreću. Tada tražena ideja dobija još jednu vrijednost više, da i nju, tipkačicu, smiri, i tako, postajući sve vrijednija, sve se teže pronalazi. Konačno imam riječ ''žigosati'' i tome prikladnu rečenicu, ali sve to još držim u ustima s gađenjem i osjećajem stida, kao da je sirovo, iz mene izrezano meso (toliko me muka stajalo). Konačno to izgovaram, zadržavajući za sebe svu strahotu, kako je u meni sve spremno za književni posao i kako bi takav posao bio za mene božanstveno rješenje i istinski ulazak u život, dok ja ovdje u ovom uredu moram zbog jednog tako bijednog spisa čupati komade mesa iz ovoga tijela, nadarena za takvu sreću.
4. listopada – Nemiran sam i srdit. (...) Povrh moga lijevog oka već se ustalila neka napetost. Kada na to pomislim, čini mi se da ne bih izdržao u uredu, niti kad bi mi rekli kako ću mjesec dana biti slobodan. A ipak obavljam u tom uredu većim dijelom svoju dužnost, smiren sam, kada sam siguran da je šef zadovoljan mnome; pa i to svoje stanje ne doživljavam kao nešto strašno. (...) Govorio sam, tješeći se, kako sam opet jednom uspio potisnuti onaj veliki pokret što se u meni zbiva, no sad neću popustiti kao ranije, poslije takvih razdoblja, već ću sve do u tančine ostajati svjestan i onog naknadnog grča, a to ranije nisam nikada činio. Možda bih tako mogao pronaći u sebi i neku skrovitu postojanost.
17. listopada – Ništa ne privodim kraju, jer nema vremena, takva je neka užurbanost u meni. Kad bi cijeli dan bio slobodan, a ovaj jutarnji nemir rastao u meni do podneva i do večeri se mogao iscrpsti, onda bih mogao i spavati. Ali tako za ovaj nemir preostaje samo jedan sat večernjeg sumraka, tad se taj nemir malo pojačava, no onda biva potisnut, pa mi beskorisno i štetno razruje noć. Hoću li to dugo izdržati? A ima li neke svrhe da to izdržavam, hoću li dobiti na vremenu?
3. siječnja 1912. – U meni se već može sasvim određeno razabrati neko usredotočenje na književnost. Kad se razjasnilo, unutar mog organizma, kako je pisanje ona najplodnija sklonost moga bića, navrlo je sve tamo, ostavivši prazninu u svim ostalim mojim sposobnostima, koje su bile usmjerene na radosti spola, jela, pića, filozofskog razmišljanja i prvenstveno muzike. U svim sam tim pravcima smršavio. Bilo je to nužno, jer su moje snage, i u svom totalitetu, bile tako oskudne da su samo ovako sabrane mogle donekle poslužiti svrsi pisanja. Tu svrhu ja, naravno, nisam iznašao samostalno i svjesno, sama se našla, i sada joj još jedino moj ured stoji kao prepreka na putu, ali to temeljito. U svakom slučaju ne smijem oplakivati što ne mogu podnijeti ljubavnice, što se u ljubav razumijem gotovo isto toliko koliko i u muziku (...) što sam na Silvestrovo jeo za večeru gavez sa špinatom, popivši uz to čašicu xeresa i da u nedjelju, prisustvujući Maxovu predavanju nisam mogao sudjelovati u njegovoj filozofskoj razradi. Naknada za sve ukazuje mi se posve jasno. Dakle, samo bih svoj uredski posao morao izbaciti iz te zajednice, pa da onda – budući da je moj razvoj dovršen i, koliko vidim, ja više nemam što žrtvovati – otpočnem istinskim svojim životom, u kojemu će i moje lice moći konačno prirodno starjeti zajedno s razvojem mojih radova.
2. svibnja 1913. – Kako mi je bilo potrebno da opet vodim dnevnik. Moja nesigurna glava, F., propadanje u uredu, moja fizička nemogućnost da pišem, a unutarnja potreba, koja me nagoni na to.
21. kolovoza – Moje mi je namještenje nepodnošljivo, jer je u protivrječju s mojim jedinim prohtjevom i mojim jedinim pozivom, a to je književnost. A kako ja nisam ništa osim književnosti, i ne mogu niti želim biti išta drugo, to me moje namještenje nikada ne može oduševiti, već me može samo potpuno poremetiti. A nisam ni daleko od toga. Nervozna stanja najgore vrste obuzimala su me bez prestanka (...) Mogli biste pitati zašto ne napustim to namještenje – ali ja ne posjedujem nikakva imutka – i ne pokušavam se uzdržavati književnim radom. Na to vam mogu dati samo ovaj kukavni odgovor da ja nemam snage za to, i da ću se, ukoliko imam pregleda nad svojom situacijom, radije dati uništiti ovim namještenjem, ali da ću se, dakako, i brzo dati uništiti.
19. siječnja 1914. – U uredu strah što se izmjenjuje sa samosviješću. Inače, nekako više pouzdanja. Osjećaj odbojnosti prema ''Preobražaju''. Nečitak kraj. Nepotpuno, gotovo do u osnovu. Bilo bi mnogo bolje da tada nisam bio poremećen onim svojim poslovnim putovanjem.
9. ožujka - Što bi ti, dakle, htio učiniti? Napustiti Prag. Nasuprot ovom najtežem gubitku, što me ikada kao čovjeka zadesio, istupit ću najjačim protusredstvom kojim raspolažem. Napustit ćeš namještenje? Pa i namještenje je, prema onom prije navedenom, jedan dio te nepodnošljivosti. Sigurnost, ono do kraja života proračunato, obilata plaća, nepotpuni napon snaga – sve su to stvari s kojima ja kao samac ne mogu ništa početi, i koje se pretvaraju u muke.

2) Društveni protokoli – ometenost situacijom kod kuće, svakodnevnim obavezama povrh uredovnog vremena, kao i nemanje podrške od okoline, nepriznatost za pisca pred ljudima, neuvažavanje njegove potrebe da se osami sa svojim ''piskaranjem''. Sve skupa vodi općem ''sužavanju života''.

5. listopada 1911. – Po prvi put, poslije nekoliko dana, opet nemir, čak i pred ovim pisanjem. Bijes zbog moje sestre, koja ulazi u sobu i s knjigom sjeda za stol. Čekanje na sljedeću malu priliku da iskalim svoj bijes. Konačno ona uzima jednu posjetnicu iz kutije i stane čačkati po zubima. S bijesom što jenjava i od kojega mi preostaje još samo oštar dim u glavi, ja počinjem pisati s početnim olakšanjem i pouzdanjem.



31. listopada – A večeras bih mogao, da ne moram izaći s Löwyjem, s pouzdanjem dosta toga od sebe očekivati.
3. studenog – Da bi dokazao kako je pogrešno i jedno i drugo što sam napisao, dokaz koji izgleda gotovo nemoguć, došao je Löwy sinoć sâm i prekinuo me u mom pisanju.
8. studenog – Čitavo poslijepodne kod doktora (riječ je o odvjetniku), zbog tvornice.
16. prosinca – Večeras, kada mi misli počinju bivati slobodnije, možda bih bio i sposoban za nešto, moram krenuti u Narodno kazalište na Vrchlickyjevu praizvedbu ''Hippodamie''.
28. prosinca – Muka što mi je prouzrokuje ta tvornica. Zašto sam popustio kad su me obvezali da poslije podne tamo radim. Sada me nitko na to ne primorava, osim što me sili otac svojim predbacivanjem, Karl svojom šutnjom, a ja samo svojim osjećajem krivnje. Ništa se ne razumijem u tvornicu, i danas sam ujutro, za vrijeme komisijskog pregleda, zastajkivao uokolo, posve suvišan i kao izbijen. Poričem mogućnost da ću ikada shvatiti sve one pojedinosti tvorničkog pogona. (...) Zbog tih svojih bezvrijednih napora, koje bih ulagao u tvornicu, lišio bih se s druge strane svake mogućnosti da ono nekoliko poslijepodnevnih sati upotrijebim za sebe, što bi nužno moralo dovesti do potpunog uništenja ovog mog života, koji se ionako sve više sužava.
24. siječnja 1912. – Iz sljedećih razloga nisam tako dugo ništa pisao. Bio sam u svađi sa mojim šefom (...); bio sam češće u tvornici; pročitao sam Pinesovu ''Povijest judeo-njemačke književnosti'', pet stotina stranica (...); konačno, imao sam mnogo posla i sa židovskim glumcima (itd.)
9. svibnja – Očajna večer danas u obitelji. Šurjak treba novaca za tvornicu, otac je uzrujan zbog sestre, zbog poduzeća i svoga srca, moja nesretna druga sestra, i majka koja je nesretnija od svih, a ja s mojim piskaranjem.
10. kolovoza – Ništa nisam pisao. Bio sam u tvornici i puna dva sata udisao plin u strojarnici. Energija poslovođe i ložača pred motorom, koji iz neobjašnjivih razloga ne mogu pokrenuti. Bijedne li tvornice!
30. kolovoza – Čitavo to vrijeme nisam ništa radio. (...) Čitav sam ovaj mjesec, koji sam zbog odsutnosti šefa mogao osobito dobro iskoristiti, uludo potrošio i prospavao, bez mnogo opravdanja (poslao knjigu Rowohltu, čirevi, posjet ujaka).
21. listopada 1913. – Izgubljen dan. Posjet Ringhoffer-tvornici, Ehrensfeldov seminar, kod Weltscha, šetnja, sada u deset sati ovdje. Neprestano mislim na tog crnog kukca, ali neću pisati.
16. veljače 1914. – Beskoristan dan. (...) Išao sam, kao i obično, uvečer, poslije ureda kući, kad mi odjednom, kao da su me vrebali, stanu sa sva tri prozora živo domahivati, pozivajući me da dođem gore.
5. travnja – Kad bi samo bilo moguće otići u Berlin, osamostaliti se, živjeti iz dana u dan, pa i gladovati, ali puštati svu svoju snagu da izvire, umjesto ove štednje ovdje, ili bolje, odvraćanja u Ništa! Kad bi F. to htjela, kada bi mi dala podršku!
19. prosinca – Jučer sam u gotovo besvjesnom stanju napisao ''Seoskog učitelja'', ali bojao sam se pisati dalje, poslije četvrt do dva, a ta je bojazan i bila opravdana, gotovo uopće nisam spavao, samo sam proživio tri kratka sna i onda sam sutradan u uredu i bio u stanju koje upravo odgovara tako provedenoj noći. Jučer očeva predbacivanja zbog tvornice (...) Onda sam otišao kući i mirno pisao tri sata, sa sviješću da je moja krivnja nedvojbena, iako nije tako velika kao što je otac prikazuje. Danas, u subotu, nisam otišao na večeru, djelomično iz straha pred ocem, a djelomično da bih mogao tu noć u potpunosti iskoristiti za rad, ali napisao sam samo jednu, i to ne baš jako dobru stranicu.
26. prosinca – S Maxom i njegovom ženom u Kuttenbergu. Kako sam računao na ova četiri slobodna dana, koliko sam sati proveo razmišljajući kako da ih dobro upotrijebim, a sad sam se možda ipak preračunao. Večeras nisam gotovo ništa napisao, a možda nisam više ni u stanju da nastavim ''Seoskog učitelja'', na kojemu sam sad jedan tjedan radio i kojeg bih sigurno, da sam imao tri slobodne noći, završio načisto i bez nekih vanjskih grešaka, dok on sada, iako je tek na početku, nosi dvije neizlječive greške u sebi, a osim toga je i zakržljao. – Novi raspored dana od sada! Još bolje iskoristiti vrijeme!
4. januara 1915. – Nisam popustio svojoj velikoj želji da otpočnem s novom pripovijetkom. Sve je uzaludno. Ako ja te svoje priče ne mogu tjerati kroz noći, one mi umaknu i razbježe se, kao i sada ''Zamjenik državnog tužioca''. A sutra idem u tvornicu i kad P. bude otišao u vojsku, morat ću, možda, svako poslijepodne ići tamo. Time sve prestaje.
18. januara – Radio sam u tvornici do pola sedam, jednako beskorisno, čitao, diktirao, slušao svašta, pisao. (...) Glavobolje, slabo spavao. Nesposoban za neki dugotrajniji, usredotočeniji posao. (...) Usprkos tome, otpočeo sam novu priču, bojao sam se da ću one stare samo pokvariti. Sad stoji preda mnom četiri ili pet priča, uspravljenih poput konja pred direktorom cirkusa, Schumannom, na početku njihova nastupa.
19. januara – Ništa neću moći pisati sve dok budem morao ići u tvornicu. Mislim da sad osjećam naročitu nesposobnost za rad, sličnu na onu što se javljala kad sam bio namješten u ''Generali''. Ta mi neposredna blizina života ispunjena privređivanjem, mada ja u sebi, koliko je moguće, uopće ne sudjelujem u njemu, oduzima svaki pregled, kao da sam u klancu u kojemu još povrh svega saginjem glavu.
10. veljače – Prva večer. Susjed satima razgovara s gazdaricom. Oboje govore tiho, gazdarica gotovo nečujno, utoliko gore. Prekinuo sam pisanje, što mi je upravo za ova posljednja dva dana došlo u kolotečinu, no tko zna na kako dugo vrijeme. Pravi očaj. Zar je u svakom stanu tako? Očekuje li me takva smiješna i bezuvjetno smrtonosna bijeda kod svake gazdarice, u svakom gradu?
15. veljače – Sve zastaje. Raspored vremena je loš, neredovit. Stan mi sve kvari. Danas sam opet morao slušati čitav sat poduke iz francuskog, jer gazdaričina kćerka uči taj jezik.
1. ožujka – S velikom sam mukom otkazao poslije višetjedne pripreme i tjeskobe a i ne posve razložno, pa dosta je mirno, samo što ja još nisam dobro radio i stoga nisam dovoljno iskušao ni mir, ni nemir. (...) Ja sigurno mijenjam ovaj stan za drugi, koji je u mnogočem gori. A ipak je danas prvi (ili drugi) dan, kad bih mogao doista dobro raditi da nemam tih jakih glavobolja. Napisao sam na brzinu jednu stranicu.
17. ožujka – Buka me progoni. Lijepa, mnogo ugodnija soba no što je bila ona u Bilekgasse. Tako sam ovisan o pogledu kroz prozor, a tu je vrlo lijep. Teinkirche. Samo velika buka kola s ulice, na koju se već i privikavam. Nemoguće mi je, međutim, priviknuti se na poslijepodnevnu buku. Povremeno neki lom u kuhinji ili na hodniku. Nada mnom se jučer čulo neprekidno kotrljanje neke kugle po tlu, kao u kuglani, neshvatljiva mi je svrha toga, onda negdje dolje klavir. Jučer navečer donekle tišina, radio sam i s malo pouzdanja ''Zamjenika državnog tužioca'', i danas sam s voljom otpočeo, odjednom pored ili ispod mene razgovor nekog društva, tako glasno i isprekidano kao da upravo lebdi oko mene. Malo sam se borio protiv te buke, onda sam doslovno rastrganih živaca ležao na divanu; poslije deset je tišina, ali više ne mogu raditi.
09. travnja – Muke što mi ih prouzročuje moj stan. Bezgranične. Nekoliko sam večeri dobro radio. Da sam bar mogao raditi noću! Danas me ta buka sprečava u spavanju, u radu, u svemu.
4. svibnja – Neko povoljnije stanje, jer sam čitao Strindbergove ''Razdvojene''. Ne čitam Strindberga zato da bih ga čitao, već da se stisnem na njegove grudi. On me drži poput djeteta na svojoj lijevoj ruci. Ja sjedim tamo kao čovjek na nekom kipu. Deset puta sam u opasnosti da kliznem dolje, ali kod jedanaestog pokušaja sjednem čvrsto, imam sigurnost i veliki pregled. Razmišljanja o odnosima drugih prema meni. Ma kako ja bio sitan, nikoga nema tko bi imao posve razumijevanja za mene. Imati nekoga tko bi imao to razumijevanje, neku ženu, možda, značilo bi posvuda osjećati podršku, imati boga. Ottla razumije neke stvari, čak i mnoge, Max, Felix, također poneke, neki kao E. razumiju samo pojedinosti, ali onda strahovito intenzivno. F. Ne razumije, možda, ništa
5. svibnja – Ništa, mukla, pomalo bolna glava. Poslije podne u parku Chotek, čitao Strindberga, on me hrani.

3) Umor i onemogućenost, ali ja moram raditi!

15. studenog 1910. – Neću se prepustiti umoru. Uskočit ću u svoju novelu, pa makar pri tom razrezao lice.
23. studenog 1911. – O kakvim sve stanjima bivam ovisan uslijed ovog svog načina života! Noćas sam malo bolje spavao nego prošlog tjedna, danas poslije podne čak i prilično dobro, još me obuzima ona pospanost koja je posljedica osrednjeg sna, stoga se i plašim da neću moći dobro pisati, jer osjećam kako se pojedine moje sposobnosti povlače dublje u nutrinu, i spreman sam na sva iznenađenja, to će reći, već ih vidim.
16. prosinca – Moja dobra stanja nemaju ni vremena niti im je dopušteno da se prirodno ižive; međutim ona moja loša imaju više od toga no što im je drago. (...) Jučer sam opet jednom užarene glave legao u krevet i već sam se htio poveseliti da je ovo loše razdoblje minulo, a i pobojati se da ću loše spavati. No, prošlo je, spavao sam dosta dobro, ali budnome mi je loše.
26. prosinca – opet slabo spavao, već treću noć. Tako sam ova tri blagdana za vrijeme kojih sam se nadao napisati neke stvari – a te su mi trebale pomoći tijekom čitave godine – proveo u jadnom stanju
31. siječnja 1912. – Ništa nisam pisao.
6. svibnja – Jedanaest sati. Po prvi put u posljednje vrijeme potpuni neuspjeh u pisanju.
1. lipnja – Ništa nisam pisao.
2. lipnja – Gotovo ništa nisam pisao.
6. lipnja – Čitam sada u Flaubertovim pismima: ''Moj roman je stijena koje se hvatam i ne znam ništa ni o čemu što se događa u svijetu.'' Nešto slično sam ja za sebe ubilježio 9. svibnja.
7. lipnja – Vrlo loše. Ništa danas nisam pisao. Ni sutra neće biti vremena.
6. srpnja – Nešto sam malo otpočeo. Pomalo sam sanjiv. A i usamljen među ovim posve stranim ljudima. Do sada ništa nisam pisao. Sutra valja otpočeti. Obuzet će me, inače, ono nezadovoljstvo što se nezadrživo proteže; a zapravo već i jesam u tom stanju.
7. kolovoza – Dugotrajna muka. Konačno sam napisao Maxu da ove preostale odlomke ne mogu do kraja srediti, da se neću primoravati, pa prema tome neću ni objaviti knjigu. (Promatranja, objavljena početkom 1913.)
8. kolovoza – Dovršio sam ''Varalicu'', donekle na svoje zadovoljstvo. S posljednjom snagom nekog normalnog duševnog stanja. Dvanaest je sati, kako ću zaspati?
11. kolovoza – Ništa, ništa.
16. kolovoza – Ništa, niti u uredu, niti kod kuće. Napisao nekoliko stranica u ''Weimarski dnevnik''.
8. travnja 1914. – Jučer sam bio posve nesposoban da napišem ma i jednu riječ. I danas nije bolje. Tko će me spasiti? A u meni ta gužva u dubini, jedva vidljiva.
1. srpnja – Preumoran.
29. srpnja – Započeo neke promašene radove. Ali ne popuštam, unatoč besanici, glavobolji, općoj nekoj nemoći. To je moja posljednja životna snaga, što se u tu svrhu skupila u meni. (...) Ali sada ću se braniti. Imam pred sobom mjesec dana vremena, dok traje odsutnost moga šefa.
31. srpnja – Nemam vremena. (...) Morat ću poslije podne biti u tvornici, neću stanovati kod kuće, jer E. seli k nama sa svoje dvoje djece. Ali pisat ću usprkos svemu, to je moja borba za opstanak.
12. kolovoza – Uopće nisam spavao. Poslije podne sam tri sata ležao na divanu, u nekom stanju besanice i tuposti, u noći slično. Ali to me ne smije sprečavati.
29. kolovoza – Kraj jednog poglavlja je uspio, drugo je poglavlje lijepo otpočeto, ali ću ga jedva, ili bolje reći, posve ga sigurno neću tako lijepo nastaviti, dok bi mi to onda, u noći, zacijelo bilo uspjelo. Ali ne smijem sebe napuštati jer sam posve sâm.
1. rujna – U posvemašnjoj bespomoćnosti jedva da sam napisao dvije stranice. Danas sam opet uzmaknuo, iako sam dobro spavao. Ali znam da ne smijem popustiti ako hoću preko tih najnižih patnja mog književnog posla, koji je uslijed mog ostalog načina života ionako već na niskoj razini, stići u onu višu slobodu koja me, možda, ipak očekuje. (...) to što ja ni pred kakvim poniženjem prestrašeno ne uzmičem, može isto tako značiti beznađe, kao i uliti neku nadu.
13. rujna – Opet jedva dvije stranice.
7. listopada – Uzeo sam tjedan dana dopusta da nastavim pisati svoj roman. Do danas je – sada je srijeda u noći, u ponedjeljak ističe moj dopust – neuspjelo. Pisao sam malo i slabo.
15. listopada – Četrnaest dana dobrog posla, djelomično potpuno shvaćanje moga položaja. – Danas, u četvrtak (u ponedjeljak ističe moj dopust, bio sam uzeo još tjedan dana dopusta), pismo od gospođice Bl. (...) ...ti dan dopusta. Pola tri noću, gotovo ništa ... čitao i nalazim da je slabo. Na dva načina ... neuspjelo. Preda mnom je ured i ... tvornica koja propada. Ali ja sam ... smeten. (tekst ima praznine jer je dio lista otrgnut)
21. listopada – Posljednja četiri dana nisam gotovo ništa radio, uvijek samo po jedan sat i samo nekoliko redaka
1. studenog – Jučer sam poslije dugog vremena za dobar komad otišao naprijed. Danas opet gotovo ništa, tih je četrnaest dana, od moga dopusta, gotovo posve izgubljeno.
3. studenog – u pola devet bio sam kod kuće, u deset sam se opet vratio, zbog straha od glavobolje koja već počinje, nisam ništa ni radio, djelomično i zato što sam se bojao da ću samo pokvariti neki odlomak, što sam ga jučer napisao i koji je podnošljiv. Četvrti je to dan od mjeseca kolovoza u kojemu ništa nisam napisao.
2. prosinca – bezuvjetno dalje raditi, žalost što to danas nije moguće, jer sam umoran, glava me boli (...). Bezuvjetno nastaviti raditi, to moram omogućiti, bez obzira na besanicu i na ured.
14. prosinca – Moj posao jadno gmiže naprijed, i to, možda, baš na njegovu najznačajnijem mjestu, gdje bi mi jedna dobra noć bila tako potrebna.
6. januara 1915. – ''Seoskog učitelja'' i 'Zamjenika državnog tužioca'' sam za sada napustio. Ali gotovo da sam i nesposoban nastaviti ''Proces''.
17. januara – Uvidio sam da od kolovoza nisam ni u kom slučaju dovoljno iskoristio vrijeme. Moji neprestani pokušaji da spavajući mnogo poslije podne omogućim sebi rad do kasno u noć, bili su besmisleni, jer sam već poslije prvih četrnaest dana mogao vidjeti kako mi živci ne dopuštaju da idem spavati poslije jedan sat; onda uopće više ne mogu zaspati i sljedeći je čitav dan nepodnošljiv i ja se razaram. Dakle, tako bih ja poslije podne predugo ležao, a noću rijetko kada poslije jedan sat radio, iako bih otpočeo najranije u jedanaest sati. To je bilo pogrešno. Moram početi u osam ili devet sati; noć je, sigurno, najpovoljnije vrijeme (dopust!), ali mi je nepristupačna.
30. januara – Stara nesposobnost. Jedva što sam deset dana prekinuo s pisanjem i već sam posve izbačen. Opet mi predstoje oni veliki napori. Morat ću, doslovce, uroniti i brže tonuti od onoga što tone preda mnom.
9. veljače – Jučer i danas malo pisao. Priča o psu. Upravo sam pročitao početak. Ružno je i izaziva glavobolju. Usprkos svoj svojoj istinitosti, priča je zla, sitničava, mehanička, riba na pješčanom sprudu, koja još jedva diše. Pišem svoj ''Bouvard i Pécuchet'', ali prerano. Ako se ta dva elementa – što su u ''Ložaču'' i ''Kažnjeničkoj koloniji'' najizrazitija – ne ujedine, ja sam gotov. A ima li nekog izgleda u to sjedinjenje? Konačno sam uzeo sobu u istoj kući, u Bilekgasse.
11. ožujka – Kako to vrijeme prolazi, opet deset dana a da nisam postigao ništa. Neću se moći probiti. Tu i tamo uspijeva po koja stranica, ali se ne mogu držati, sljedećeg sam dana bespomoćan.
13. ožujka – Jedno veče: u šest sam legao na divan. Spavao do nekih osam sati, nemoćan da se dignem, čekao sam na zvuk udarca nekog zidnog sata, a onda sam u mamurluku sve prečuo. Ustao sam u devet sati. Nisam više otišao kući na večeru, niti Maxu, kod kojega je večeras neko društveno veče. Razlozi: pomanjkanje teka, strah od povratka kasno u noći, ali ponajprije misao kako jučer nisam ništa napisao, kako se od toga sve više udaljujem i kako sam u opasnosti da izgubim sve što sam u posljednjih pola godine mukotrpno stekao. To sam i dokazao, napisavši jednu i pol bijedne stranice za neku novu, ali već gotovo konačno odbačenu priču

4) Čim me vanjske okolnosti u rijetkim perodima malo u kontinuitetu ostave da radim na miru, odmah sam OK, odmah rad uspijeva.

26. prosinca 1910. – Bio sam dva i pol dana – doduše ne potpuno – ali ipak sâm, i već se osjećam, ako ne preobražen, a ono na tome putu. Samoća ima nada mnom neku moć koja nikada ne zataji. Moje unutarnje biće se oslobađa (zasad samo površno) i spremno je već i nečemu dubljem omogućiti da ispluta. U mojoj se nutrini počinje uspostavljati neki mali red i ja ne trebam ništa više, jer je nered ono najgore kod malih sposobnosti.
16. prosinca 1911. – Sigurno je da mi nedjelja nikada ne može više koristiti od radnog dana, jer mi svojim osobitim rasporedom pobrka sve navike, i meni je onda ono moje dokono vrijeme potrebno da bih se bar donekle sredio u ovom neobičnom danu. U svakom bih slučaju u istom onom trenutku u kojem bih se oslobodio ureda udovoljio i svojoj težnji da pišem autobiografiju. (...) onda bi to pisanje autobiografije bilo veliko veselje, budući da bi se odvijalo lako kao zapisivanje snova, a ipak bi imalo posve drugi, veliki učinak, koji bi zauvijek bio presudan za mene, a bio bi i pristupačan razumijevanju i osjećanju ma koga drugog.
23. rujna 1912. – Priču ''Osuda'' napisao sam u noći od 22. na 23., u jednom dahu, od deset sati navečer do šest sati ujutro. Jedva sam ispod pisaćeg stola mogao izvući noge, tako su mi se bile ukočile od sjedenja. Strašni napor i radost dok se priča preda mnom razvijala, a ja kretao naprijed sred tih voda. Te sam noći u više navrata ponio svoju težinu na leđima. Kako sve može biti rečeno, kako za sve i one najčudnovatije misli stoji spremna jedna velika vatra u kojoj one nastaju i uskrsavaju. (...) Samo tako se može pisati, samo tako povezano, otvarajući potpuno svoje tijelo i dušu. Prijepodne u krevetu.
15. kolovoza 1914. – Ima već nekoliko dana kako pišem (to su dani kad je Kafka započeo Proces), kad bi to samo potrajalo. Samo na ovom putu postoji za mene neko kretanje nabolje.

5) Osuđenost na osrednjost uslijed vanjskih prepreka (prinudnih oduzimanja vremena).

17. prosinca 1910. – To što sam toliko toga odložio i izbrisao, pa gotovo sve što sam ove godine uopće i napisao, to me također, u svakom slučaju, jako sprečava da pišem. To je čitavo brdo, to je pet puta toliko koliko sam uopće ikada napisao, i već mi svojom masom odvlači ispod pera k sebi sve što napišem.
15. kolovoza 1911. – Vrijeme što je sada proticalo i tijekom kojega nisam napisao ni jedne riječi
20. kolovoza – Posjedujem to nesretno vjerovanje da nema vremena ni za kakav, ma i najsitniji dobar rad, jer ja doista nemam vremena da se za jednu priču raspršim na sve strane svijeta, kao što bih to morao.
5. studenog – Gorčina što sam je osjetio sinoć kad je Max kod Bauma čitao naglas moju malu automobilsku priču. Bio sam se zatvorio u sebe, ograđujući se od svih, a protiv priče, stisnuo sam, doslovno, bradu na prsi. Nesređene rečenice te priče, s prazninama da bi se obje ruke mogle u njih zavući; jedna rečenica zvuči pištavo, druga duboko, već prema tome; taru se rečenice jedna o drugu kao jezik o šuplji ili krivi zub; poneka rečenica nahrupi svojim tako surovim početkom da se čitava priča nađe u nevoljkom čuđenju (...) Ja to sebi objašnjavam time što nemam dovoljno vremena i mira da bih u cijelosti mogao izvući iz sebe mogućnosti svoga talenta. I stoga samo rastrgani počeci isplutaju na površinu; moja je automobilska priča, na primjer, sva od rastrganih početaka. Kad bih jednom mogao napisati nešto veće, cjelovito, od početka do kraja dobro zasnovano, takva se onda priča ne bi nikada mogla definitivno odriještiti od mene, i ja bih smio mirno, otvorenih očiju, kao bliski rođak jedne zdrave priče, slušati dok je čitaju, ali ovako, svaki komadić te priče trči uokolo, bez zavičaja, tjerajući mene u suprotnom pravcu
3. travnja 1912. – Tako je opet prošao jedan dan – prije podne ured, poslije podne tvornica, sad uvečer krika i vika u stanu, i zdesna i slijeva, kasnije moram po sestru u kazalište, poslije ''Hamleta''. – I ni od jednog trenutka nisam znao nešto učiniti.
25. rujna – Silom sam se suzdržao da ne pišem. Prevrtao sam se po krevetu. Krv mi je nadirala u glavu i beskorisno otjecala. Kakvo nezdravo stanje!
6. kolovoza 1914. – Sa gledišta književnosti moja je sudbina vrlo jednostavna. Smisao za prikazivanje mog unutarnjeg života, koji je sav snoviđenje, potisnuo je sve ostalo (...) Ne postoji ništa drugo što bi me ikad moglo zadovoljiti. Ali moja snaga da bih to prikazao, posve je neuračunljiva, možda je i zauvijek nestala, možda će me opet jednom zahvatiti, moji su životni uvjeti za to u svakom slučaju vrlo nepovoljni. Tako ja, dakle, teturam, leteći neprestano prema vrhu brda, ali jedva da se i za trenutak mogu zadržati gore. I drugi teturaju, ali u nekim donjim predjelima, sa mnogo više snage; zaprijeti li opasnost da će pasti, prihvaća ih rođak, koji u tu svrhu i ide uz njih. Ali ja teturam tamo gore, nije to, na žalost, ni smrt, već vječna muka umiranja.
8. prosinca – Jučer sam, po prvi put poslije duljeg vremena, opet osjetio nesumnjivo neku sposobnost za rad. A ipak sam napisao samo prvu stranicu onog odlomka s majkom, jer dvije noći nisam gotovo uopće spavao, glavobolje bi se pojavile već ujutro, a plašio sam se previše sljedećeg dana. Opet sam uvidio da je sve što je napisano s prekidima, a ne tijekom najvećeg dijela noći (ili tijekom čitave noći), slabije, a i to da sam svojim uvjetima života na tu osrednjost osuđen.
31. prosinca – Radio sam od mjeseca kolovoza, i općenito uzevši, niti tako malo, niti tako loše, ali ni u prvom ni u drugom pogledu, do granica mojih mogućnosti (...) Dovršio sam samo: ''U kažnjeničkoj koloniji'' i jedno poglavlje za ''Iščezlu Ameriku'', oboje za vrijeme četrnaestodnevnog dopusta.
20. januara 1915. – To je kraj moga pisanja. Kad ću se ponovo prihvatiti?
29. januara – Opet sam pokušao pisati, gotovo posve uzaludno.
7. veljače – Potpuni zastoj. Beskonačno mučenje.
16. veljače – Ne snalazim se. Kao da mi je sve što sam posjedovao odbjeglo, i kao da bi mi jedva i dostajalo kad bi se vratilo.
22. veljače – Potpuna nesposobnost u svakom pogledu.
23. ožujka – Nesposoban da napišem ma i jedan red.
3. svibnja – Posvemašnja ravnodušnost i otupjelost. Isušeni bunar, voda u nedohvatnoj dubini, a neizvjesno je da li je i tamo ima. Ništa, ništa. (...) Kakva me to prošlost ili budućnost drži? Sadašnjost je sablasna, ja ne sjedim za stolom, već lepršam oko njega. Ništa, ništa. Pustoš, dosada, ne, to nije dosada, samo pustoš, besmislenost, slabost.
14. svibnja – Prestao sam redovito pisati. (...) Čitao sam danas stare odlomke iz ''Ložača''. Izgleda da tu postoji neka snaga koja mi je danas nedostižna (već nedostižna). Bojim se da ću biti proglašen nesposobnim zbgo srčane mane.
27. svibnja – Moja je posljednja bilješka bila vrlo zlokobna. Propadam. Propadati tako besmisleno i nepotrebno.
25. listopada – Gotovo potpuni zastoj u radu. Ono što napišem ne izgleda mi nimalo samostalno, već kao odraz nekog dobrog, ranijeg posla.
5. studenog – Misli su mi se usmjerile na pisanje, osjetio sam se sposobnim za nj i ništa drugo nisam poželio osim mogućnosti da pišem; razmišljao sam koje bih to noći, ubuduće, mogao odrediti za to, s bolovima u srcu pohitao sam preko kamenog mosta, osjetivši onu već tako često doživljenu nesreću kada u meni hara vatra što ne smije izbiti, i da bih se izrazio i nekako smirio, pronašao sam izreku: ''Prijatelju moj, iskali svoje srce'', pjevao sam je neprestano
19. studenog – Beskorisno provedeni dani, snage što se troše u čekanju i unatoč neradu bolovi se razmahuju u glavi i svrdlaju.
21. studenog – Posvemašnja beskorisnost.
30. studenog – Ne mogu više dalje pisati. Na krajnjoj sam granici, pred kojom ću, možda, opet godinama morati sjediti, da bih onda, možda, ponovo otpočeo neku novu priču, koja će opet ostati nedovršena. Ta me sudbina progoni. Opet sam hladan i lišen svakog smisla, ostala je samo senilna ljubav prema potpunom nekom miru.
25. prosinca – Posve se besmisleno trošim, bio bih presretan da mogu pisati, a ne pišem. (...) Doista sam se rasipavao. (...) Uvijek taj bitni osjećaj tegobe: da sam 1912. otputovao, dok sam još imao sve snage na okupu, bistru glavu, još nerastočenu naporima, što mora potiskivati žive sile!