|
Gledam: mlad momak, ne više od 20 godina. Sjedi. I ništa – samo sjedi. Gleda van. Što li gleda? Ništa – gleda van da ne bi unutra. Blažena mrtva priroda! Nevolja s gledanjem žive je što te ona može gledati nazad.
Gledam: svi gledaju – van da ne bi unutra. Ne gledam unutra: ulica. Kuće, ljudi i auti. Uspavljujuće, zamorno, i reklo bi se – ne jako mudro.
Sjedim i ohrabrujem se – e baš ću gledati unutra. Ljudi – zamorno, isti kao uvijek. Sjede ili stoje, gledaju ili ne gledaju – ali radi li se stvarno o sjedenju, stajanju, gledanju, negledanju? Sumnjivi su mi zato što znam da čak i kad im se uopće ne bi sjedilo, stajalo, gledalo ili ne gledalo... svejedno, što bi drugo radili?
Prolazi baba, ne manje od 70 – i što... što li će sad? Ništa – samo stane. Stoji baba i šuti. I ništa – drži se za rukohvat. Ne gleda unutra. Ali onaj dečko sad gleda unutra: gleda babu. Baba stoji možda metar i pol ispred njega. Htio bi joj prepustiti mjesto; odnekud mu je poznato da bi morao, takav je red. Da joj se ustane ili ne? Ostajanje sjediti postajalo mu je nemoguće tako pred svima (u svojim očima ispada neotesan u njihovim očima). Ali gle, baba uopće ne gleda prema njemu, baba gleda van (da ne bi unutra). Što sad? Morao bi se pružiti za njom i osloviti je, ići je praktički moliti da sjedne, a i dok se dogovore bit će sjedalo već zauzeto. U krajnoj liniji, nije bio siguran je li taj pokret dovoljno opravdan. Što će pomisliti ljudi? Da neće još ispasti banalno željan pokazivanja kao zlatan dječak, mamin sin, uopće ne neotesanac? Što je gore: previše neotesanac ili premalo neotesanac? No, evo spasa – nešto se događa, baba se promeškoljila, koraknula prema njemu. Sad ili nikad! Skočio je iz stolice kao katapultiran, bez riječi joj ustupajući sjedalicu. Ali što... što to?... baba je produžila?
Prokleta baba! Izlazi na stanici!
Ukočio se, s blesavim pogledom, zbunjen. Napravi pokret kao da će sjesti natrag... ali već iduće sekunde zastade... nije mogao ponovo sjesti. Shvatio je da bi to bilo ponižavajuće – ispao bi flit, naglasila se cipela koju je dobio od babe. Što će ljudi misliti? Osvrće se, gleda: nitko se više ne trudi ne gledati unutra... Gledam: svi buljimo otvoreno u njega! Ostao je stajati. Ali ni stajanje mu više nije išlo tako lako. Opet ima slobodnih mjesta, prije je sjedio, dakle svi znaju da mu se sjedi, dok on, eto... stoji. Što znači da je očito kako sad stoji samo zato da ne bi sjeo. Ponovno sjedanje nije skroz opravdano, ali ostajanje stajati je opravdano još i manje. Krene da bi ipak sjeo... ali ga upravo u tom času preduhitri neki ubrzani klinčić. Da bi opravdao neuspjeli iskorak, napravi se kao da nije ni išao sjesti: samo stade malo ulijevo, tobože gledajući van... i u tom času krajičkom oka shvati: do njega stoji neka dosta zgodna cura. Opa! Trbuh nazad, prsa naprijed! Ispao je zadnji smotanac pred cijelim tramvajem, ali možda ona ipak nije ništa skužila?
Oboje su se držali za vertikalnu šipku rukohvata. Iznenada su ruke na rukohvatu, tako blizu jedna drugoj, izbile u prvi plan, postale najvažnije. Što da čini s rukom? Već ju predugo drži tako, i sigurno joj je već dosadio s tim stalno jednim te istim držanjem. Prebaci ruku s vertikalnog na kratki horizontalni odvojak. Potpuno svjesno poduzeta kretnja – i zato potpuno neprirodna. A također je bio svjestan i da je cura jednako svega svjesna, da zna da je on sad neopravdano pomakao ruku, samo zbog nje (istim onim refleksom kojim je uvukao trbuh). Postidio se, i ruka mu strahovito dobi na težini – sav se slio u ruku. Bilo je preglupo nastaviti je držati tako. Ali vratiti je, bilo bi još gluplje. Nije mogao ni jedno ni drugo, što god on sad učinio, bit će neprirodno, i bit će neopravdano. Od puste muke i nemoći, samo se zagledao u mobitel u drugoj ruci (očajnički nastojeći odvratiti pažnju s ove).
A onda je počeo nešto tipkati – da bi opravdao mobitel.
|
