subota, 22.09.2007.

Gadosti

Novine su moćan medij. Strašno utječu na javno mišljenje. Sposobni su potaknuti na rat i huškati ljude (Pulitzer i Hearst tijekom Španjolsko-američkog rata ili naši mediji tijekom Domovinskog). Novinari su sposobni na sve - vadit će riječi iz konteksta, klevetati, savijati istinu, pa čak i izmišljati. Kada dobiju poticaj političara i moćnika, nema im granica.

U zadnje vrijeme, "neke" televizije (čitaj Nova TV) i "neke" novine (čitaj 24 sata) prodaju svoj program senzacionalističkim pristupom događajima koji spadaju u Crnu kroniku. Iskorištavaju ljudsku tragediju u svoju korist. Iskreno, meni se to gadi. Posebno mi je ostala u pamćenju scena kada policija vadi tijelo utopljenog mladića iz rijeke, a jedna djevojka na obali doslovno vrišti. Ili snimka s pogreba neke, prerano umrle, osobe. Pa dajte molim vas. Takve stvari mi totalno sjebu cijeli dan. Najgora stvar je što te vijesti ubace zajedno s vijestima poput "Novi stanari u Big Brother kući", "Paris Hilton ide u zatvor", ili "Neki seljačina ponovo oplodio debelu Brtiney Spears". Dakle nečija smrt, jad i tuga su jednako važne vijesti kao i najnoviji ispad gadnog, ženskog Bigfoota (Paris Hilton). Zbilja mi se povraća. Pa to su ljudi, stvarne osobe, sa snovima, osjećajima, prijateljima, ženama, djevojkama. Bili su sretni, tužni, zaljubljeni. Mogli su biti puno više, ali su prerano i tragično izgubili život.

Trenutačno je 'popularno' pričati o mladim vatrogascima, koji su jebeno besmisleno izgubili život. Svi mediji blebeću o njima. Tko je kriv? Tko nije? Kako? Što? Gdje? Stoje im slike na naslovnoj stranici, odmah do neke sisate 'slavne' cure, koja manjak talenta nadoknađuje viškom dobro plaćenih sisa. Pa onda doniranje novca obiteljima stradalih vatrogasaca. Ma, jebemu mamicu, koji to novac, koje te tisuće, milijuni, MILIJARDE, mogu vratiti barem jedan izgubljen život?

Zgadili su mi se mediji, propaganda, vijesti, sve. Nije ni potrebno pročitati vijesti, dovoljno je znati njihovu temu i sam razlog objave i odmah postaje jasno da je svijet otišao duboko u kurac. Nema nam više spasa. Prešli smo point of no return i krećemo se prema bezdanu velikom brzinom, ne kao pojedinci, nego kao kolektiv. Stoga možemo vidjeti utjehu u tome da smo svi u ovim govnima zajedno.

Jebiga...

- 21:40 -

Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

"To see a world in a grain of sand
And a heaven in a wild flower,
Hold infinity in the palm of your hand
And eternity in an hour.

He who doubts from what he sees
Will ne'er believe, do what you please.
If the sun and moon should doubt
They'd immediately go out."

William Blake


Ovo je blog (da istaknemo očito). Molim vas bez spama, debilizma i nepotrebnih komentara. Svi koji budu ostavljali lance sreće i poruke tipa: "Super blog, posjeti moj!" dobit će po guzi, a njihovi komentari će biti po hitnom postupku izbrisani!

Ako ne dijelite moj smisao za cinični, sarkastični, suptilni humor, dakle ako ste glupi i zatucani, sigurno ćete se uvrijediti na NEŠTO napisano na ovom blogu. Ukoliko ne pronađete baš ništa što vas vrijeđa, onda mi javite i to će se promijeniti. Ako ste došli ovamo srati, shvaćati sve ozbiljno i općenito se praviti pametni dugim komentarima koji ništa ne znače, jer ste u startu promašili bit posta, onda otiđite, mamu vam! Naravno, svi posjetitelji bloga moraju prihvatiti mene, Funky Momka, kao vrhovnog gospodara života i smrti. Uživajte...

Linkovi

Ovo su uglavnom blogovi koje čitam. Ostatak su blogovi koje ne čitam. A ima i onih koje napola čitam, neke svako drugo slovo, a neke svako drugi redak.


Točka Tame

Crofallout

Borgman's Cube

Bog i (ne)zemljani

Valaruko

Svinjce

Recite NE! TurboFolku!

Najbolja pjesma ikad

The Court of the Crimson King

The rusted chains of prison moons
Are shattered by the sun.
I walk a road, horizons change
The tournament's begun.
The purple piper plays his tune,
The choir softly sing;
Three lullabies in an ancient tongue,
For the court of the crimson king.

The keeper of the city keys
Put shutters on the dreams.
I wait outside the pilgrims door
With insufficient schemes.
The black queen chants
The funeral march,
The cracked brass bells will ring;
To summon back the fire witch
To the court of the crimson king.

The gardener plants an evergreen
Whilst trampling on a flower.
I chase the wind of a prism ship
To taste the sweet and sour.
The pattern juggler lifts his hand;
The orchestra begin.
As slowly turns the grinding wheel
In the court of the crimson king.

On soft gray mornings widows cry
The wise men share a joke;
I run to grasp divining signs
To satisfy the hoax.
The yellow jester does not play
But gentle pulls the strings
And smiles as the puppets dance
In the court of the crimson king.