Fenomenologija percepcije...
Radi se o tome da se opiše, a ne da se objasni i analizira. Taj prvi naputak koji je Husserl dao fenomenologiji, što počinje da bude jedna deskriptivna psihologija ili da se vraća samim stvarima, prije svega je opoziv znanosti. Ja nisam rezultat ili raskršće mnogostrukih kauzalnosti koje određuju moje tijelo ili moj psihizam, ne mogu sebe pomišljati kao običan objekt biologije, psihologije i sociologije, ne mogu se zatvoriti u univerzumu znanosti. Sve što znam o svijetu, čak pomoću znanosti, to znam polazeći od jednog svoga gledišta ili od iskušavanja svijeta bez kojega simboli znanosti ne bi mogli ništa reći. Sav univerzum znanosti konstruiran je na proživljenom svijetu pa - ako želimo strogo promisliti samu znanost, točno procijeniti njezin smisao i domet - treba najprije probuditi to iskustvo o svijetu, čiji je ona drugi izraz. Znanost nije imala niti ikad će imati isti smisao postojanja kao opaženi svijet, iz jednostavnog razloga što je ona samo njegovo određenje ili objašnjenje. Ja nisam samo živo biće pa čak ni čovjek, čak ni svijest sa svim osobinama što ih zoologija, socijalna anatomija ili induktivna psihologija priznaju ovim proizvodima prirode ili povijesti – moja eksistencija ne dolazi iz moje fizičke i društvene okoline, ona ide prema njima i podržava ih, jer ja sam taj koji čini da budu za mene (pa, dakle, da budu u jedinom smislu koji riječ može imati za mene)... Znanstveni pogledi prema kojima sam ja trenutak svijeta uvijek su naivni i licemjerni, jer oni podrazumijevaju (iako ga ne spominju) taj drugi pogled, onaj svijesti, u kojem se isprva jedan svijet raspoređuje oko mene i počinje opstojati za mene. Vratiti se samim stvarima znači vratiti se tome svijetu s obzirom na koji je svako znanstveno određenje abstraktno, znakovno i zavisno, poput geografije spram krajolika u kome smo najprije naučili što je šuma, livada ili rijeka.
Maurice Merleau Ponty
Robujem li viziji ljepote nedoživljavajući njen stvarni oblik?... poželjeh saznati istinu… odvojiti privid od stvarnosti… oćutit titraje ovozemaljske egzistencije… dotaknut sve njene pojavnosti… osjetih kako u srži svega postojećeg, u najtankoćutnijem djeliću bitka bdije tajnovita, jedinstvena, vječna i sveprožimajuća energija…
Među zrcalnim neuronima, u odaji ogledala i odjeka odživjeh vrhunac samoće, prauzrok djelovanja i nedjelovanja, vidljivog i nevidljivoga, uporište i potporu, savršeno, neopisivo i neizrecivo, inteligentna i kreativna snaga, beskrajni ocean kosmičke svijesti…
Božanska Svijest…
Promatrala sam obsjenu zaokruženu u prohodnost vremena…
Je li to varka iznjedrena iz duše svemira?
Nepostojeći oblik koji se ogleda u dubini mog pogleda, prevara svjesnosti, prevara osjetilnosi i osjećajnosti, iluzornost vjerovanja u nešto nepostojeće… u našoj univerzalnosti i našim različitostima je naša snaga... pojavnosti percepcije nas obilježavaju... svatko na svoj način oslikava svoju nutrinu... i svatko od nas drugačije osjeća napisano i naslikano...
Carl Sandburg je odlično svojom poezijom oslikao tumačenja ljubavi... ,svojom pjesmom... Možda... ispoetizirao našu promjenjivost...
„Možda mi vjeruje, a možda ne. Možda se mogu udati za njega, a možda ne. Možda bi vjetar prerije, Možda bi morska bura, Možda bi neko negdje mogao znati. Prisloniću mu glavu na rame Pa kad me upita ja ću mu reći da, Možda."
Carl Sandburg
Bila sam skitnica, voljela sam plave daljine, purpurne sutone i ljubičasta svitanja, lutala sam nebeskim bespućem, plesala sa mjesecom, tajne djelila sa zvjezdama i čitala poeziju. Sandberg mi je poezijom odgovarao na mnoga pitanja. Možda postoji negdje daleko netko očiju boje sna.
Pitala sam sebe i njega čitajući pjesmu. Možda?
Postoji mjesto gdje ljubav počinje i mjesto gdje ona prestaje, šaputao mi je pjesnik. Nisam mu vjerovala, bojala sam se ljubavi, bojala sam se mjesta na kojem prestaje.
Možda će mi povjerovati, možda ću ja njemu povjerovati, možda to zna tek vjetar iz daleke prerije?
Mislila sam na povratak plemena ptica i ljubav koja je tamo sišla s neba. Možda se oči boje sna kriju u vjetru što se sa orkanskih visova spušta na pučinu oceana, pitala sam auroru bourelais sa sjevernih mora.
Polarna svjetlost mi je odgovarala, možda. Ljubovala sa tugom i igrala se sa kristalnim suzama neba.
Osjetih dodir, oćutih miris blizine, titrajuća slika se pretakala u zbilju… ti i ja u vrtlogu vremena, zagrljaj naših ekliptika u bitku trenutka… Esherov san utkan u stvarnost… zdanje zablude sliveno u mogućnost ćujnosti…
Žuborila je istina. Vrištao je zamotuljak želja. Bezboroj puteva ka ostvarenju sna. Koračali smo vizijom do vrha spoznaje. Omamljeni mahnitanjem svijesti osvajali prostornost iluzije, gubila se u postojanosti nemogućega. Pogled se širio u nedogled. Vidjeli smo isprepletene životne linije, vidjeli smo tišinu… zaokruženost trajanja… besmrtnost ljepote…
Prislonila sam glavu na njegovo rame i kada me upitao hoću li poći s njim rekla sam da, bez Sandburgovog možda.
Znala sam da mi vjeruje jer sam i ja njemu vjerovala. Ničeg nema u ovoj pjesmi do tvojih očiju, šapnuo mi je dječak i ja sam mu vjerovala. Vjerovao je i on meni kada sam mu šapnula da imam za njega na tisuće šarenih velova u koje sam godinama umotavala srce.
Možda.
Dijana Jelčić... „Mostovi pod kojima se budim“ 1987- 2007. Zbirka prozno- poetskih tekstova. ...
Oznake: Fenomenologija percepcije, Maurice Merleau Ponty, Mostovi pod kojima se budim
|
