Oči boje sna...
Sinoć smo sjedili pod čapljinskim balkonom... još jedan odlazak koji u sebi krije želju za povratkom... Danas napuštamo dolinu zelene rijeke... vraćamo se u zbilju, ali poeziju njene tišine i njenih kapi nosimo sa sobom... ovdje u kamenjaru osjećam srž, dušu trajanja u prostor vremenu... u očima boje sna se zrcale sve naše prohujale godine... i početak ovog poetičnog beskraja koji nazivam život... poezija uspomena daruje snovitost zbilji... divna su sjećanja, ti mostovi pod kojima se budim...
Živio si u zemlji iz koje pisma nisu stizala.Živio si daleko. Do tebe nije stizao moj u snovima napisani stih, nisu te mogla dotaknuti slova mojih osjećanja. Živio si sakriven od mojih nastojanja da na oltaru od snova zapalimo svijeću drevnih snoviđenja. Stajala sam na palubi poludjele lađe i činilo mi se… noćne more zamagljuju obrise obale spasenja…
Nemogah dosegnuti davno napuštene puteve ka željenoj oazi. Staze su nestajale u sjeni zatamnjenog sunca. Bio si tek slika koju sam sakrivala u jučer, ostavljala u nekom prošlom trenutku, zakopavala u dubinu pješčanih dina, da je pješčana oluja pustinje osjećaja ne razbije u krhotine porculanskih sjećanja, da ne postaneš sličan razbijenom lutku.
Živio si u zemlji iz koje nisu dolazili znakovi, živio si iza zida kroz koji nisu prolazili osmijesi, postojao si u snovima iz kojih su me budili krici žalovanja. Lutala sam nebeskim stazama i tuge povjeravala mjesečini, uranjala osamljena u ljubičaste zore, naslućivala tvoje disanje u nedohvatnim daljinama. U šumovima osjećaja osluškivala melodiju tvoga srca.
Naučila sam napamet ispovjedi tuge, drugovala sa zvjezdanim prahom i vretenicom neba, tražila utjehu u samoći. Gubila se u bespućima žudnje, u mirisima izmišljenog cvijeta iz kojeg su me gledale oči boje snova.
Postajao si razlomljena slika u katedrali sjećanja, na oknima duše se svjetlost prelamala u slike željenog kraljevstva sakrivenog u zemlji iz koje tvoji šapati nisu dosezali.
Znala sam da postojiš, stajao si u uspomenama nevidljiv, nezamisliv, no pričinjalo mi se, u moje grudi si nadnaravnom silom stavio svoje srce.
Osjećala sam otkucaje daljine i titraje tvoga bila u ponornicama koje su šaputale tvoje ime. U jednom tajanstvenom, neobjašnjivom, nezaboravnom trenutku, na putu ka zemlji iz koje pisma nisu stizala, vidjeh svoj lik u tvojim očima.
Dijana Jelčić... zbirka poetsko proznih tekstova... Mostovi pod kojim se budim... 1987- 2007... izdanje Zagreb 2014...
 Oznake: Mostovi pod kojima se budim, dolina zelene rijeke
|
