Nesvjesno smo čekali...
Na vratima od Pila kula Bokar,
noć punog mjeseca, naše prvo
zajedničko ljeto, izljevi nježnosti.
Bila si nezavršena u mašti; kao da je vjetar
uporno brisao boje, rušio vizije željenih slika,
tako ni stranu prema kojoj je lelujao tvoj
pogled nisam mogao zamisliti. Izgledala si mi
postojeća van pogleda, u još nezamišljenim,
nepostojećim djelićima željene zbilje...
Bio si bezimen, nestvarno stvaran u snovima,
bio si nestvarno stvaran jahač mojim stazama,
donosioc poruka sa pustolovina tvojih puteva.
U nestvarno stvarnom pripadanju iluziji osjetih
moć davnih susreta, bio si prisutan u mislima,
u čekanju na sudbonosni susret, na s tobom
doživljenu noć kao što je ova!
Nesvjesno smo čekali ostvarenje iste vizije, vrijeme nije radilo protiv nas.
Dijana Jelčič
|
