Putokazi...
Od nekog nepoznatog složen izmišljaj putokaza
ka gradovima, ali izazov misaonom putovanju
ka plavim daljinama, koje oduvjek sanjah.
Skupih poderotine tugaljivih uspomena,
zakoračih u jedno veliko ništa,
zaustavljah se na postajama nedorečenih istina,
neizrečenih molitvi, neotpjevanih elegija,
slijedila sam opsjenara uzaludnih
nadanja u ostvarenje snova,
osluškivala šum pješčanih oluja, njihovo kovitlanje
u mislima, ostajala sam tiha, bešćutna silueta sebe.
Na prozor je sletila ptica s grančicom bijelog gloga.
To je ljubav, rekoh. Nasmiješio si se. Proustova
knjiga je ležala otvorena na radnom stolu.
Ne tragaj za izgubljenim vremenom,
to smanjuje bitnost zbilje.
Ptice pjevaju u krošnji drveća, govorim još uvijek
ne razumjevajući stvarnost.
One su pjevale i za vrijeme ratova,
odgovaraš mi Sokratski.
osjetih otapanje lednice podsvjesti i osjećajući sebe osjetih tebe...
ozrcalio se ljepši privid putokaza...
Dijana Jelčić...
|
